Zašto je Francuska uznemirana usponom Turske?

Predsjednici Turske i Francuske

Današnje države prema svojoj snazi dijele se u četri kategorije: međunarodne-svjetske sile, regionalne sile, države u razvoju, države trećeg svijeta.

Poziciju država u ovoj podjeli određuje pet osnovnih segmenata.

Od pet segmenata, vjerovatno i sami možete pretpostaviti četri, vojska, ekonomija, tehnologija, populacija stanovništva.

Ali da bi državu prihvatili kao međunarodnu-svjetsku silu, peti segmenat je uslov, a to je „Hinterland“.

Većina vjerovatno prvi put čuje za ovaj izraz njemačkog porijekla, a on podrazumijeva geografsku i ekonomsku povezanost. Kasnije je ovaj izraz ušao pod značenje diplomatije.

Danas „Hinterland“ jedne države govori o njenom uticaju na širu svjetsku geografiju. SAD je globalna sila, jer njen uticaj seže u sve dijelove svijeta, Kina i Velika Britanija ulaze u ovu grupu kao i Rusija.

Koliko god Francuska moć izgledala slabija od navedenih država, i Francusku možemo svrstati pod međunarodnu silu, zbog uticaja koji ima u Africi.

Današnje svjetske sile imaju drugačiji pogled na svijet od ostatka država. Ukoliko dođe do ugrožavanja njihovog uticaja i interesa, one zapadaju u problem opstanka u budućnosti.

Da bi obezbjedile svoje interese širom svijeta one su u stalnim problemima.

Primorane su konstantno pratiti svoju konkurenciju i po potrebi na bilo koji način spriječiti rast drugih konkurentskih-država.

Kada je Turska u pitanju, ona je za Evropu država čiji se rast i uticaj hitno mora zaustaviti.

Gledati na Tursku samo u okviru njenih granica je temeljna greška.

Turski uticaj je ogroman, od Bliskog istoka, Afrike, Evrope, Arapskih država, i drugih turskih država na istoku, do granica Rusije i Kine.

Ne treba ni napominjati muslimansku populaciju širom svijeta i unutar Evrope, Rusije, Kine i drugih država na koju veliki uticaj polaže Turska.

Zašto je u posljednje vrijeme Turska postala glavna meta Francuske?

Ukoliko pratite međunarodne odnose, reakcije predsjednika Francuske ne možete da ne uočite. Osmansko carstvo je podijeljeno između nekoliko država, najveći dio okupirale su Francuska i Velika Britanija.

Mark Sykes i George Picot

U vrijeme podjele Osmanske teritorije sklopljen je dogovor između Britanije i Francuske. Francuski predstavnik na pregovorima bio je François Georges-Picot, dok je Veliku Britaniju predstavljao Mark Sykes.

Ishod ovih pregovora bio je nastanak država poput: Saudijske Arabije, Sirije, Iraka, Jordan, UAE i ostalih arapskih država.

Upravo iz ovog razloga tvrdim kako su ovo vještačke države, kojima su Francuzi i Englezi usadili “vještačku” državnost.

Dizajn zastava arapskih država osmislio je britanski diplomata Mark Sykes

Turska ovo nikada nije zaboravila, i prvu priliku koju je uhvatila, iskoristila je za povratak u ove regije.

Ovaj turski povratak upalio je alarme upozorenja u Evropi, posebno u Francuskoj.

Koliko god u vašim očima izgledalo kako je Francuska napustila afričke kolonije, Francuska još uvijek afričke kolonije ekonomski izrabljuje.

Prema određenim izvorima, Francuska od svojih afričkih kolonija svake godine ima prihode između 300 i 500 milijardi dolara, što je za afričke narode bolna istina.

Nakon ekonomskog prodora Kine na afrički kontinent, i Turska je započela sa velikim ulaganjima širom Afrike i uspostavljanjem vojnih baza na strateškim pozicijama.

Turska danas širom svijeta posjeduje na desetine vojnih baza. Upravo u državama gdje je turska vojska prisutna i Francuska se bori za svoj uticaj.

Većina medija i ljudi još uvijek nije uvidjela Francusko-Tursku konkurenciju, dok je Afrika je samo jedan dio.

Tursko-Francuski interesi na Balkanu

Za razliku od Francuske i ostalih država, Turska svoju politiku provodi posredstvom naroda, dok Francuska to čini preko državne uprave, na čemu zasniva svoj uticaj.

Ali kada ostvarujete uticaj na narode, onda u svojim rukama imate snagu na ulicama država. Upravo je narod Francuske godinama izlazi na demonstracije protiv predsjednika Francuske.

Ako pogledate tursku vanjsku politiku na Balkanu, u najproblematičnijoj državi Balkana, Turska je uspostavila bliske veze sa Srbijom.

Uspostaviti ovakve veze sa Srbijom, koja još uvijek održava sjećanje na okupaciju Osmanske imperije i okupacije turaka, traži veliku diplomatsku pamet.

BiH, Makedoniju, Kosovo i Albaniju kao prirodne saveznike Turske ne treba ni spominjati. Pored navedenih država Turska je ostvarila ozbiljan uticaj u Mađarskoj, Bugarskoj i Ukrajini.

Iako je današnja Mađarska kršćanska-nemuslimanska zemlja, korijeni stanovništva su turski. Mađarska je danas unutar EU najbliži saveznik Turske.

Za vrijeme operacije u Siriji, kada su članice EU nastojale osuditi Tursku, Mađarska je uložila veto i spriječila takav pokušaj unutar unije.

Francuski pogled na Balkan najbolje opisuju izjave predsjednika Makrona kako Balkan ne želi prepustiti Turskoj, kako želi da Balkan uđe u Evropsku uniju.

Pored Balkana i Afrike, treće mjesto sukoba interesa Francuske i Turske je istočni Mediteran

Dok zapadni mediji u Turskoj plasiraju informacije kako je vrijednost energetskih izvora u istočnom Mediteranu oko 2-3 biliona dolara, pojedini mediji na zapadu kažu kako je taj iznos preko 200 biliona dolara vrijednosti.

U prevodu to znači da je istočni Mediteran mjesto gdje leži najveće energetsko bogatstvo u svijetu.

Turska danas uvozi približno 80 milijardi dolara vrijednosti nafte i prirodnog gasa na godišnjem nivou. Ukoliko bi se to promijenilo, ukoliko bi Turska postala jedan od izvoznika plina, koja država bi zaustavila tako ekonomski moćnu, energetski neovisnu Tursku?

Evropa i SAD nemaju problem s tim da Egipat ili neka druga arapska zemlja dođu do ovih zaliha, razlog je što nemaju gotovo nikakvog uticaja u svijetu, ali Turska je nešto drugo.

Turska je država koja posjeduje višestoljetnu historiju carstva, i znaju da ako uhvati priliku, vrlo brzo će povratiti staru snagu.

Svima je jasno da će se današnja Sirija uskoro podijeliti na tri dijela, i da bi jedan dio mogao pripasti Turskoj, koji bi se preko referenduma i zvanično mogao pripojiti.

Francuska je prva uvidjela ove planove, i zbog toga je u Siriji i istočnom Mediteranu stala najsnažnije protiv Turske.

Nezavisna Turska znači izbacivanje velikih sila sa Bliskog istoka i Afrike, prvenstveno Francuske

Turski rast znači povratak u historiju. Prema turskom planu razvoja, iza 2023. godine vidjet ćemo sasvim novu Tursku, ekonomski, vojno-tehnološki nezavisnu državu.

Francuska kao država se nalazi u panici, zbog sve većeg gubitka država kolonija u Africi, i najotvorenije ispoljava nervozu zbog turske ekspanzije.

Francuska je danas gotovo potpuno izbačena iz Libije, što je prisililo Francusku da se pridruži Rusiji. Međutim, problem je u tome što se Turska nije zaustavila na Libiji, brojne druge afričke države poput Etiopije, Nigerije, Somalije, Sudana, Alžira, Tunisa osnažuju svoje ekonomske i vojne odnose sa Turskom.

Kao i u slučaju Libije, tamo gdje se nađe Turska, francuski kolonijalni interesi postaju upitni. Glavni strah Francuske je gubitak ekonomskih prihoda, koje stoljećima ostvaruje pljačkom iz afričkih kolonija. Ukoliko se to dogodi, pobune i protesti nezadovoljnih Francuza sa ulica Pariza, mogli bi se proširiti na sve gradove Francuske.

Međutim, priča ne završava ni ovdje. Turska danas širom Evrope, pored turaka, nastoji da okupi i organizuje druge muslimanske narode pod krovom „Jedinstva ummeta“. Milionska muslimanska populacija Evrope raste iz godine u godinu, posebno u Francuskoj. Sve ovo jasno objašnjava i ukazuje na povod za tenzije koje danas vidimo između Francuske i Turske.

Autor: Tarık BaşTürk

Podijelite: