Povežite se sa nama

Hi, what are you looking for?

Analize i mišljenja

Gube li Francuska i EU rat protiv Moskve u Africi, dok Turska i SAD posmatraju sa strane?

Predsjednici Francuske i Rusije, Emmanuel Macron i Vladimir Putin (Fotografija: Kremlin.ru)

Ruski plaćenici Wagnera, koji su okupirali libijska naftna polja, ostavili su francusku naftnu kompaniju Total bez ratnog plijena. Pobunjeničke grupe, bliske Moskvi, izvele su atentat na predsjednika Čada, koji je bio blizak Parizu, čijoj sahrani je prisustvovao Emmanuel Macron.


Posljednjih dana na granici Libije i Čada događa se nova eskalacija sukoba između Haftarovih snaga, pobunjeničkih grupa i vladinih snaga i iz Čada. Čini se da je francuski predsjednik Macron iznova počeo da upoznaje svog partnera iz Moskove, sa kojim je prethodno sarađivao u okupaciji Libije.

Iako su Rusija, Francuska, Egipat, UAE zajednički podržavali pučističkog generala Halifu Haftara u Libiji, kada je riječ o libijskim prirodnim resursima, posebno nafti, nisu uspjeli postići međusobni dogovor o raspodjeli.

Uprkos tome što su Haftarove snage uz podršku Rusije i Francuske bile okupirale gotovo cijelu Libiju, vladine snage iz Tripolija, podržane od strane Turske i Katara, uspjele su da ih potisnu do linije Sirta i Jufre.

Postoji mogućnost da je raspodjela libijskih prirodnih resursa vjerovatno prije ovih događaja bila dogovorena između Francuske i Rusije, ali nakon teškog poraza na bojnom polju izgleda da je dogovor pao u vodu.

Sa stupanjem na snagu prekida vatre u Libiji, kojim su posredovale Rusija i Turska, plaćenici ruskog Wagnera okupirali su najveća naftna polja i naftnu infrastrukturu u Libiji, te je glavna francuska naftna kompanija Total ostala bez libijskog ratnog plijena.

Atentat na predsjednika Čada, koji je bio blizak Francuskoj, od strane pobunjeničkih grupa koje je obučavala Moskva

Idriss Deby, koji je postao predsjednik Čada vojnim udarom krajem 1990. godine, došao je na ovu poziciju uz tadašnji blagoslov moćne Francuske.

Prema najnovijim obavještajnim podacima Francuske i Čada, pobunjenici Fronta za promjene i slogu iz Čada, poznatijeg kao FACT, izvršili su nedavni atentat na predsjednika Čada 20. aprila.

FACT se u prošlosti smatrao kao opozicioni pokret u Čadu, čiji je lider dugo godina živio u Francuskoj. Međutim, posljednjih godina ruski Wagner je obučavao pripadnike pokreta na jugu Libije, prema medijskim izvještajima, te su upravo ovi borci izveli atentat na predsjednika Čada, čijoj je sahrani kasnije prisustvovao francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Prisustvo ruskih plaćenika širom afričkog kontinenta brine SAD, EU i Tursku (Ilustracija: Daily Sabah)

Posljednjih dana se na jugu Libije i na sjeveru Čada vodi nevjerovatan posrednički sukob između vladinih snaga koje podržava Francuska, FACT-a i Haftarovih milicija i plaćenika Wagnera, koji djeluje pod komandom Moskve.

Radi se o regiji koja je bogata rezervama zlata, koju Francuska ne želi tek tako prepustiti Moskvi. Međutim, sukob je poprimio takvu dimenziju da se više ne zna ko na čijoj strani ratuje.

Čad nije jedina država u kojoj Moskva i Pariz vode trenutačno borbe za prevlast. Poput Čada, i Mali se do danas smatrao kao zonom od snažnog francuskog utjecaja i vojnog prisustva, te kao valutu koristi Zapadnoafrički CFA franak sa centralnom bankom koja se nalazi pod kontrolom Pariza.

Francuska je u ovoj državi posljednjih godina održavala značajno vojno prisustvo od nekoliko hiljada francuskih vojnika, koji su vodili protuterorističke operacije protiv radikalnih i terorističkih grupa u zemlji.

Međutim, vojna hunta u zemlji, čije su vođe obučavane u Rusiji, izvršila je vojni udar u kojem je svrgnut predsjednik Baha Ndaw, blizak Parizu. Rusija je u Maliju samo sa jednim vojnim udarom preuzela vlast u zemlji, urušavajući dominantni dugogodišnji ugled koji je Pariz neprikosnoveno uživao u zemlji.

Da stvar bude još teža za Pariz, proruska vojna hunta koja je izvršila vojni udar u Maliju sada pregovara o raspoređivanju plaćenika ruskog Wagnera u ovoj zemlji po uzoru na Libiju.

Francuska je već upozorila Mali protiv raspoređivanja ruskih plaćenika, prijeteći potpunim prekidom veza i pomoći sa ovom afričkom zemljom. Ali proruska vojna hunta djeluje odlučna u svom zadatku.

Dok EU i Francuska vode rat u Africi protiv Ankare, bivaju poraženi od Moskve

Svi ovi događaji ukazuju koliko su Macron i Evropska unija vodili pogubnu politiku, podržavajući Moskvu i pučističke snage u Libiji protiv NATO saveznika Turske i međunarodno priznate vlade u Tripoliju.

Jedini realni izbor koji sada stoji ispred Macrona i Evropske unije je zaokret u njihovoj politici u Africi, posebno u Libiji. Ukoliko Francuska želi zadržati svojoj utjecaj u sjevernoj i centralnoj Africi, nema izbora osim uspostaviti dijalog sa Ankarom i uskladiti svoju libijsku politiku zajedno sa Turskom i Katarom.

Prisustvo Rusije u Čadu i Maliju je samo početak široke ruske ekspanzije u Africi, koja može ugroziti interese Francuske u toj mjeri, da će pod upitnik doći i CFA franak valuta koju koristi 12 bivših francuskih kolonija.

Francuska plašeći se ruskih ekspanzionističkih ambicija i u susjednim zemljama, najavila je raspoređivanje svojih snaga u Niger, ukoliko ruski plaćenici budu raspoređeni u Maliju.

Priča tu ne završava svakako. Samo u posljednja dva mjeseca Rusija je potpisala sporazume o vojnoj saradnji sa Nigerijom i Etiopijom, dvije najmnogoljudnije afričke zemlje.

Rusija ne samo da je zabila nož u leđa Francuskoj po pitanju Afrike, slična situacija dogodila se i sa Egiptom. Iako je Moskva važila za bliskog saveznika Kaira, u sporu oko etiopske brane na Plavom Nilu čvrsto je stala uz Etiopiju obećavajući joj čak i vojnu pomoć.

Etiopija i Rusija potpisale su u julu sporazum o vojnoj saradnji, posebno fokusiran na transfer znanja i tehnologije, dok je razočarani Egipat prijetio prekidom bilateralne i vojne saradnje sa Moskvom.

Zašto su Sjedinjene Američke Države ostale po strani u ovim dešavanjima?

Evropske države su decenijama na račun američke političke i vojne moći širom svijeta, uključujući i Afriku, uz vrlo mala ulaganja ostvarivale svoje ekonomske i geopolitičke interese. Ali izgleda da je sada tome došao kraj.

Nakon što nisu uspjele uvjeriti svoje evropske saveznike da odustanu od Sjevernog toka 2, izgleda da su se SAD mudrom politikom supersile polako odlučile povući sa strane i prepustiti EU da svoju sigurnost, nacionalne i geopolitičke interese preuzme u svoje ruke, u direktnom suočavanju sa Moskvom.

Moskva je shvatila da je dobila priliku stoljeća koja se ne propušta, te se fokusirala na ekspanziju ne samo u Africi, nego i na Balkanu, šireći utjecaj i unutar same Evropske unije do te mjere, da je u mogućnosti preko vlada određenih država blokirati sve važnije odluke na nivou unije, koje nisu u skladu sa interesima Moskve.

Američka odluka da prepusti Evropskoj uniji brigu o sopstvenoj sigurnosti pokazala se kao odličan potez iz američkog ugla. Evropska unija, posebno Macron, sada trenutno imaju samo jedan izbor: saradnja sa Ankarom.

Ukoliko bi u Libiji bio uspostavljen snažan politički i vojni blok između Italije, Francuske i Turske, situacija bi se mogla okrenuti u pozitivnom smjeru po evropske interese. Turska bi ovakvu saradnju uvjetovala saradnjom u Istočnom Mediteranu kao i samoj Siriji, što je logičan slijed, ukoliko se želi ozbiljno pristupiti suzbijanju ruske hegemonijske moći.

Ne postupe li tako, Evropska unija, na čelu sa Francuskom, svjedočit će sličnom scenariju iz Libije, Malija, Etiopije i Čada u brojnim drugim afričkim državama. Evropski utjecaj i moć nisu dovoljni da se zaustavi ruska ekspanzija u Africi.

Autor: F.T

Sva autorska prava pripadaju portalu Nova zora © 2021