Povežite se sa nama

Hi, what are you looking for?

Analize i mišljenja

Može li Turska uspostaviti vojnu ravnotežu naspram Rusije na tlu Ukrajine?

Turski predsjednik Erdogan za vrijeme susreta sa ruskim predsjednikom Putinom (FOTO: Press služba turskog predsjednika)

Kratak odgovor: Da. Dugačak odgovor: Ne.


Nakon nedavnih tenzija između Ukrajine i Rusije, neki analitičari tvrde da bi Turska trebala predvoditi napore za suprotstavljanje ruskoj agresiji u Ukrajini. Dok se ove rasprave zasnivaju na nedavnim vojnim pobjedama Turske protiv Rusije, analitičari moraju uzeti u obzir stav članica NATO-a prema Ankari u odnosu na njenu konfrontaciju s Moskvom.

Ruski predsjednik Vladimir Putin prati mornaričku paradu na zapadu Rusije u okviru obilježavanja Dana mornarice (FOTO: Rusko ministarstvo odbrane)

Zbog negativnih iskustava vezanih za (ne)lojalnost NATO država tokom raznih konfrontacija sa Rusijom, Turska će izbjeći da bude jedina država koja djeluje u ime alijanse. Samo implementacijom višeslojne strategije alijanse za blokiranje Rusije u Ukrajini Turska će učestvovati u sukobu. Do tada, treba očekivati ​​da Turska pomaže i podržava Ukrajinu u okviru njenih nacionalnih interesa i strateškog partnerstva sa tom zemljom, a ne da bude oružje u rukama drugih država protiv Rusije.

Posljednjih godina Turska je ostvarila nekoliko taktičkih i strateških pobjeda protiv Rusije. Turska je u Siriji spriječila Rusiju da nametne vojno rješenje. Također je zaštitila civile zadajući razorni udarac vojsci Assadovog režima i savezničkim iranskim milicijama. U Libiji su turski dronovi uništili ruske sisteme protuzračne odbrane, preokrenuvši tok rata u korist libijske vlade.

U Nagorno-Karabahu su turski dronovi i turska strateška pomoć Azerbejdžanu zadali smrtonosni udarac jermenskoj vojsci. Poslije ovih pobjeda, Moskva je zabrinuta jer je Ankara počela da izvozi svoj model intervencije protiv Rusije bez pomoći SAD-a. Osim vojnih pitanja, partnerstvo Turske i Ukrajine ima ključnu ulogu za sigurnost Crnog mora.

Turski model mogao bi biti od značajne vrijednosti u slučaju mogućeg ruskog napada na Ukrajinu, koji vjerovatno ne bi bio konvencionalni sukob već hibridni rat uključujući paravojne formacije i “male zelene čovječuljke“. Ako bi Turska pružila Ukrajini sisteme za elektronsko ratovanje, nove bespilotne letjelice poput Akindžija i tursku stratešku pomoć kakvu je pružila Azerbejdžanu, to bi promijenilo igru.

Međutim, nedavna historija vojnih pobjeda Turske i izvoz njene strategije konfrontacije u zemlje NATO-a ne znači nužno da će Turska prihvatiti ulogu predvodnice napora da se suprotstavi Rusiji u Ukrajini.

U stvarnosti, turska pozicija blisko odražava priču o duhovitom i filozofskom narodnom heroju, Nasredinu Hodži. Jednog dana, kralj daje farmerima jednog sela slona. Međutim, troškovi obezbjeđenja slona su previsoki i farmeri mole Nasreddina Hodžu da zamoli kralja za pomoć u njihovo ime. Hodža pristaje pod uslovom da svi farmeri pođu s njim u palatu. Stigavši ​​pred kralja, Nasreddin Hodža baci pogled iza njega samo da vidi da farmera nema. Uprkos izdaji, Nasreddin Hodža zahvaljuje kralju u ime seoskih farmera na velikodušnom poklonu jednog slona. Hodža tada traži od kralja da pošalje drugog.

Slično, Tursku su saveznici više puta napuštali tokom sukoba s Rusijom. 2015. godine, kada su snage Rusije i sirijskog režima napale provinciju Latakiju u kojoj su živjeli mnogi sirijski Turkmeni, NATO saveznici nisu poduzeli ništa da zaustave raseljavanje hiljada Turkmena. Nisu ponudili ni pomoć kada je turska avijacija oborila ruski borbeni avion koji je narušio turski vazdušni prostor. Nakon incidenta, Turska je sazvala vanredni sastanak NATO-a i konsultovala svoje saveznike o situaciji.

Na iznenađenje Ankare, NATO saveznici su pokazali nedostatak volje da to podrže. Proturaketne odbrambene sisteme Patriot, koji su bili raspoređeni u Turskoj, izuzev Španije zemlje NATO-a su tada povukle iz Turske. Samo godinu dana nakon ilegalne aneksije Krima, NATO je ostavio Tursku usamljenu protiv Rusije.

Nedostatak podrške tu nije stao. U februaru 2020. godine 34 turska vojnika, koji su bili raspoređeni u Idlibu da zaštite sirijske civile, ubijena su u zračnom napadu Assadovog režima. Neki su sugerirali da je Rusija odgovorna za napad, uključujući tadašnjeg američkog državnog sekretara Mikea Pompea. Nakon napada, Turska je ponovo konsultovala svoje NATO saveznike i ponudila im listu zahtjeva. Nažalost, većina je odbijena.

Također, u Libiji je Turska pomogla vladu GNA u njihovoj borbi protiv pučističkog generala Halife Haftara. Ipak, ispostavilo se da je NATO saveznik Francuska bila na istoj strani kao i Halifa Haftar. Nadalje, u Nagorno-Karabahu, gdje je turska vojna pomoć azerbejdžanskoj vojsci desetkovala ruske vojne sisteme koje posjeduje Armenija, Francuska i američki Senat su se protivili ulozi Turske u sukobu.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, u Siriji su zvaničnici američkog CENTCOM-a predali svoju bazu u Menbidžu Rusiji 2019. godine. To je učinjeno kako bi se spriječio daljnji prodor turskih snaga i Sirijske nacionalne armije (SNA) tokom njihove operacije oslobađanja grada Menbidža od terorističke grupe YPG/PKK. Nedavno je američka vojska takođe otvorila vazdušni prostor sjeveroistočne Sirije za ruske borbene avione kako bi spriječila novu tursku vojnu operaciju protiv YPG/PKK.

Retorika koja dolazi iz država NATO-a takođe je jasna. Kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron tvrdio da je NATO možda mrtav, on je iznio svoju tačku sa pitanjem da li bi države NATO-a podržale Ankaru ako turski vojnici budu napadnuti unutar Sirije ili izvan turske teritorije.

Stav NATO-a bio je jasan i sa tehničke strane stvari. Turska strategija ograničenog angažmana s Rusijom prvenstveno se oslanjala na dronove. Međutim, neki američki senatori koji su podržali zakon CAATSA nakon ilegalne aneksije Krima. Označili su turske bespilotne letjelice kao “prijetnju” i zatražili da se poduzmu akcije protiv njih. Kao da su američki senatori tada radili za Rusiju.

Moglo bi se čak ići tako daleko da se kaže da je Turska uspješno ograničila ekspanziju Rusije ne samo bez podrške država NATO-a, već uprkos alijansi.

Do sada je Turska bila u mogućnosti ograničiti poteze Rusije i biti u stanju da sa njom održava diplomatske odnose. Danas je Turska više nego sposobna pomoći Ukrajini da se odbrani od Rusije, ali niko ne bi trebao očekivati ​​da će Turska to učiniti kao načelno pitanje politike.

Turska će se pridružiti višeslojnoj strategiji NATO-a za zaštitu Ukrajine od Rusije, ukoliko ona bude postojala. Kako trenutno ne postoji ni vizija za to, niti spremnost na zapadu da prizna napore Turske, Ankara će nastaviti da se pridržava nepisanih pravila koja regulišu tursko-ruski balans.

Autor: Omer Ozkizilcik

Sva autorska prava pripadaju portalu Nova zora © 2021