Turska i Rusija su posljednjih mjeseci došli na ivicu ozbiljnog sukoba počevši od Sirije, Libije. Međutim, eskalacija sada postoji i na Kavkazu između Azerbejdžana i Armenije, gdje postoji ozbiljna mogućnost uključivanja i Turske i Rusije
Do potencijalnog sukoba između Rusije i Turske moglo bi doći na dva fronta, to je zračni okršaj iznad Crnog mora ali i na Kavkazu.
Vojna doktrina Rusije i Turske
Vojna doktrina Rusije potiče iz Sovjetskog perioda i usmjerena je prvenstveno protiv NATO-a tj. SAD-a i njihove mornarice. Sovjetski savez nije bio u mogućnosti ekonomski parirati američkim i NATO snagama po broju borbenih aviona i nosača aviona. Zbog toga se je SSSR fokusirao se na sisteme PZO dugog dometa i balističke rakete.
Kada je riječ o turskoj vojnoj doktrini, ona se značajno promijenila nakon propalog vojnog puča. Odnosi se na regiju Evroazije i Mediterana pod nazivom „Plava domovina“. Dok je ruska vojna doktrina prvenstveno usmjerena protiv SAD-a, Turska vojna doktorina prvenstveno je usmjerena na odbranu od potencijalne ruske invazije, Grčke i drugih država u regiji, još od perioda Hladnog rata.
U praksi to znači da dok se Rusija već decenijama priprema i osmišlja strategiju kako će zaustaviti i odvratiti NATO invaziju, Turska decenijama razvija vojnu doktrinu kako će se odbraniti od Sovjetske kopnene, zračne i pomorske invazije, te na koji način će neutralisati njihove PZO sisteme, krstareće i balističke rakete.
Sovjetski savez je za vrijeme Hladnog rata bio glavna prijetnja i briga za Tursku, koja se je iz ovog razloga priključila NATO savezu. Zbog toga ove tvrdnje ne treba da budu iznenađenje.
Ruske zračne snage – komparacija sa turskim zračnim snagama
Okosnicu ruskih zračnih snaga danas čine borbeni avioni SU-35S, SU-34, SU-30, SU-27, SU-24, Mig-29, Mig-31 i drugi. Rusija posjeduje značajan broj A-50 AWACS zračnih radara i aviona za dopunu goriva u vazduhu Ilyushin Il-78.
Glavninu ruskih zračnih snaga danas čine razne varijante Mig-29,Mig-31, SU-27, kao najbrojniji borbeni avioni ali ruska vojska posjeduje značajne količine SU-35S, SU-34, SU-30, koji su modernizovane i naprednije varijante u odnosu na SU-27.
Ruski SU-35S opremljen sa R-77 i R-73 zrak-zrak raketama
Ruski borbeni avioni u zračnoj borbi oslanjaju se na zrak-zrak rakete R-77, sa aktivnim radarskim navođenjem u nekoliko varijanti. Međutim, postoje i pojedine starije sovjetske rakete zrak-zrak koje se još uvijek koriste.
Rusija posjeduje impresivan inventar transportnih helikoptera i aviona. Uz ovo, ruska vojska posjeduje i veliku količinu jurišnih helikoptera. Većina ove vojne opreme potiče iz sovjetskog perioda.
U odnosu na ruske zračne snage, turska ima prednosti u nekoliko segmenata.
Prvenstveno turske zračne snage su u prednosti kada su u pitanju generalno dometi borbenih aviona F-16, koji čine okosnicu turskih zračnih snaga. Ruski Mig-29 i SU-27 imaju daleko manji domet leta, dok SU-35S u ovom segmentu nešto bolje stoji u odnosu na turske F-16.
Naredni segmenti u kojima turske zračne snage daleko bolje stoje u odnosu na Rusiju su AWACS zračni radari i avioni za dopunu goriva u vazduhu.
Ruski zračni radari A-50 mogu ostati vazduhu između 4 i 7 sati prema dostupnim informacijama, bez nadopune goriva u vazduhu. Domet ovih aviona je vrlo ograničen van ruskog zračnog prostora.
Dometi A-50 zračnog radara je skroman, borbene avione može da otkriva na maksimalnih 230 kilometara, dok je za velike mete poput ratnih brodova ovaj domet 400 kilometara u idealnim uslovima.
Na turskoj strani imamo tehnološki napredniji Boeing 737 AWACS E7, koji prema podacima korisnika može ostati između 10 i 12 sati u vazduhu bez nadopune goriva u vazduhu.
U idealnim uslovima, radar ovog AWACS-a na velikim visinama može nadzirati teritoriji u dometu i do 800 kilometara. Pored toga turski AWACS-i imaju ozbiljne mogućnosti elektronskog ratovanja i ometanja neprijateljskih radara u okruženju, što ih čini daleko nadmoćnijim u odnosu na ruske A-50 u svakom segmentu.
Kada je riječ o nadopuni goriva u vazduhu, ruske zračne snage koriste Ilyushin Il-78. Većina ruskih borbenih aviona ne posjeduje mogućnosti nadopune goriva u vazduhu, što automatski uveliko ograničava domet djelovanja van ruskog teritorija, ili čak na samom ruskom teritoriju koji je ogroman. Ovo je značajno jer ruski Mig-29 imaju duplo manji domet u odnosu na turske F-16.
Kada je riječ o SU-35S, Ilyushin Il-78 ima mogućnost da u zraku nadopuni 11 aviona SU-35S. Na turskoj strani imamo avion za dopunu goriva KC-135, koji može da održava u zraku između 30 i 40 turskih borbenih aviona F-16.
Napredni turski (NATO) koncept zračne borbe podrazumijeva integrisani zračni napad uz korištenje AWACS zračnih radara i KC-135 tankera
F-16 je u odnosu na SU-35 generalno manji i lakši avion, čija je potrošnja goriva daleko manja.
Kada je riječ o zrak-zrak raketama, ruske R-77 su konkurent AIM-120 koje koriste turski borbeni avioni. Međutim, za razliku od R-77, AIM-120 je oružje koje se dokazalo u realnom sukobu, prošlo je brojne modernizacije i nadogradnje.
Vojni stručnjaci se generalno slažu kako je AIM-120 naprednija i bolja raketa na većim razdaljinama u odnosu na rusku R-77. Razlog je taj što je AIM-120 opremljena dvosmjernim data-linkom i GPS navođenje, dok R-77 nema ove napredne mogućnosti, i to je čini uveliko podložnom elektronskom ometanju.
Turske zračne snage ujedno koriste integrisani data-link tj. Kement sistem, koji je nedavno uspješno testiran u Siriji protiv sirijskog režima. Turski F-16 su u ovom slučaju dejstvovali na sirijske SU-24 sa velike udaljenosti iz turskog zračnog prostora.
Integrisani data-link sistem omogućava turskim AWACS radarima da preko data-linka navode lansirane AiM-120 rakete, koristeći sopstvene radare.
Ruske zračne snage ne posjeduju ovakav integrisan sistem, ali shvativši stratešku važnost integrisanog sistema napada, sličan data-link razvijen je za SU-57 borbeni avion.
Generalno, ovaj tip data-link sistema koriste avioni pete generacije, za čim Rusija decenijama zaostaje.
Pored toga turska vojska posjeduje ozbiljan inventar bespilotnih letjelica, koje su se pokazale jako uspješnim u suzbijanju ruskih sistema PZO u Siriji i Libiji.
Rusija nije pridavala važnost naoružanim bespilotnim letjelicama, niti posjeduje neki ozbiljan inventar, ali u budućnosti bi se ovo moglo promijeniti.
Obuka pilota i trening su još jedan presudan faktor. Ruski piloti, prema statistikama, godišnje imaju između 100-130 sati leta u posljednjoj deceniji, dok turski piloti imaju u prosjeku 180 sati leta godišnje.
Zbog ogromnog državnog teritorija koji pokriva, Rusija jednostavno nema mogućnosti da mobilizuje sve svoje zračne na jugozapad Rusije, te da ostatak Rusije ostavi nezaštićenim. Turska u drugu ruku, može mobilizovati sve svoje zračne snage u potencijalnom sukobu sa Rusijom, koristeći se KC-135 tankerima. Turske zračne snage su ovo pokazale u vojnim vježbama na obalama Libije.
Ruske mornaričke snage (Crnomorska flota) – komparacija sa turskom mornaricom
Kada je riječ o ruskoj mornarici, ona je još od Sovjetskog saveza bila druga najmoćnija mornarica u svijetu, iza mornarice SAD-a.
Većina ruskih ratnih brodova i podmornica su starija tehnologija, uz izuzetak određenih novih fregata klase Admiral Grigorovich, koji su jako moćni ratni brodovi ali zastupljeni u nedovoljnom broju unutar Crnomorske flote.
Admiral Grigorovich
Kada pogledamo rusku crnomorsku flotu, ona jednostavno nije ravan protivnik u odnosu na tursku mornaricu, koja je generalno modernija i bolje opremljena.
Ono što je prava prijetnja po samu Tursku su krstareće rakete Kalibr i Kh-101, koje se lansiraju sa ruskih ratnih brodova, podmornica i bombardera. Međutim, za razliku od balističkih raketa, turska mornarica i kopnene snage imaju nekoliko sistema kojima se mogu suprostaviti ruskim krstarećim raketama.
- Pročitajte još: Razvoj turske krstareće rakete dugog dometa Gezgin
Krstareće rakete su generalno sporije subsonične brzine tj. manje od 1 Mah, tako da mogu biti neutralisane ukoliko na vrijeme budu uočene. Turska mornarica koristi sisteme poput RIM-162, RIM-66 i kao posljednju liniju odbrane Phalanx CIWS.
Turske kopnene snage za ovu namjenu koriste nekoliko sistema poput Hisar-A, Hawk, i kao posljednju liniju odbrane Korkut.
Ostatak ruske mornarice nalazi se desetinama hiljada kilometara daleko, u sklopu pacifičke i baltičke flote.
Međutim, i u slučaju da ruska mornarica odluči prebaciti dio mornarice u Crno more kao pojačanje, ovi brodovi moraju proći kroz turske moreuze, što ih čini lakom i sigurnom metom za torpeda i protubrodske rakete.
Ruska mornarica vjerovatno ne bi ni pokušala poduzeti ovakav samoubilački korak. Ono što bi rusi pokušali uraditi jeste nadomjestiti malobrojnost i tehnološku zaostalost crnomorske flote sa kopnenim sistemima protuzračne odbrane i zračnim snagama.
Ruske kopnene snage – komparacija sa turskim kopnenim snagama
Rusija i Turska ne dijele zajedničku kopnenu granicu, međutim, vrijedi napomenuti nekoliko bitnih tačaka u ovom segmentu.
Ruska vojna doktrina na kopnu je gotovo ista u odnosu na sovjetsku, gdje se zaštita kopnenih snaga vrši naprednim sistemima PZO poput Pantsir S1, a rjeđe zračnim snagama.
Turska vojna doktrina na kopnu je osmišljena kao odbrana od potencijalne sovjetske invazije, još od perioda Hladnog rata. Iz turskog ugla to u praksi znači elektronsko ometanje PZO sistema koji štite ruske trupe, i masovni napadi bespilotnim letjelicama po oklopnim jedinicama, sistemima PZO i kopnenim snagama.
Ukoliko dođe do rušenja turskih bespilotnih letjelica, nema zarobljenog pilota i ekonomska šteta nije tako velika, jer bespilotne letjelice su višestruko jeftinije u odnosu na borbene avione.
Ovo se u praksi jako dobro pokazalo u Siriji i Libiji, gdje su se turske snage susrele sa snagama koje koriste rusko-sovjetski način ratovanja ali i opremu.
Vatrena moć kopnenih snaga Rusije i Turske približno je jednaka danas. I jedna i druga strana posjeduje moćne taktičke balističke rakete, haubice, višecjevne raketne sisteme i šire.
Kada je u pitanju tenkovska snaga, Rusija ima daleko veći broj tenkova u odnosu na Tursku. Međutim, većina ovih tenkova ne posjeduje ni osnovne standarde modernog tenka današnjice, poput termalnih sistema, sistema za noćno izviđanje, sistema aktivne zaštite i slično.
Na turskoj strani imamo manji broj tenkova, ali u prosjeku tehnološki naprednijih, posebno kada je u pitanju osnovni borbeni tenk M60 koji je nekoliko puta modernizovan, kao posljednja modernizacija na standard M60TM.
Modernizovana verzija turskog M60 na standard M60TM
Veliki državni teritoriji Rusije u jednu ruku je prednost ali i mana, jer transport snaga i logistike sa sjevera na jug ili zapada na istok je jako kompleksan.
Finalni zaključak
Na osnovu svih priloženih podataka, može se vidjeti kako turske zračne snage iako na papiru malobrojnije, mogu parirati Rusiji u potencijalnom sukobu u zraku iznad Crnog mora, na Kavkazu.
Turske zračne snage posjeduju integrisani data-link pod nazivom „Kement“, naprednije Awacs zračne radare i veće mogućnosti nadopune goriva u zraku. Istovremeno zrak-zrak rakete AIM-120 su u blagoj prednosti u odnosu na ruske R-77. Međutim, Turska posjeduje i domaće zrak-zrak rakete Gökdoğan i Bozdoğan, kao alternative američkim AIM-120 i AIM-9.
Ruske zračne snage iako brojnije na papiru, imaju generalni hendikep po pitanju dometa borbenih aviona, nemogućnosti dopune goriva u vazduhu većine lovaca i višenamjenskih borbenih aviona.
Segment u kojem Rusija ima veliku prednost u odnosu na Tursku su krstareće i balističke rakete. Ove rakete bi mogle biti iskorištene protiv turske vojne infrastrukture, aerodroma, vojnih baza i šire. Međutim, turska vojska posjeduje određenu protuzračnu odbranu poput novog sistema Hisar-A i Korkuta, tako da bi se u određenoj mjeri uspjela odbraniti od krstarećih raketa.
Vrijedni napomenuti kako turska odbrana može zaustaviti krstareće rakete u određenoj mjeri ali ne i balističke ako izuzmemo S-400, što je glavni hendikep za Tursku.
Kada je u pitanju pomorski rat, malobrojna i zastarijela crnomorska flota bi definitivno podnijela najveću žrtvu. Masovnija mornarica, masovniji arsenal protubrodskih stealth raketa SOM-C1, Atmaca, Harpoon bi brzo neutralisao crnomorsku flotu.
Pored toga, turska podmornička flota je višestruko brojnija i tehnološki naprednija u odnosu na rusku podmorničku flotu u Crnom moru, što je velika prednost za Tursku.
Rusija jednostavno ne bi mogla dopremiti ostatak mornarice u Crno more u ratnim okolnostima, niti blizu turskih obala, jer vjerovatnoća da bude potopljena je velika.
Moje lično mišljenje i krajnji zaključak ovdje je da je Rusija vojno moćnija sila u odnosu na Tursku, ali ni po kojoj računici ne može uzeti u obzir ovaj potencijalni sukob, koji bi uništio i rusku ekonomiju, zračne snage, određeni dio vojne infrastrukture na jugozapadu Rusije.
Turska takav rat još manje može voditi jer još uvijek ne posjeduje domaću proizvodnju borbenih aviona. Turska ne posjeduje ozbiljnu protuzračnu zaštitu, pa bi pretrpjela veliku štetu od ruskih napada krstarećim i balističkim raketama.
- Odstupanja određenih informacijama u tekstu su moguća, zbog različitih informacija u različitim izvorima.
Autor: F.T
