Period turske odbrambene politike je gotov, nakon prvog svjetskog rata i uspostavljanja Republike, Turska prelazi u fazu „Novog uspona.“
Aktiviran je drevni državni um i nacionalna oštrina, i Turska se pridružila najvažnijim svjetskim zemljama koje oblikuju novi geopolitički poredak.
Iako neki među nama tek trebaju shvatiti ovo novo putovanje koje je započela Turska, turski politički um je krenuo, iako su neki unutar Turske uspostavili saveze “u inozemstvu” kako bi zaustavili uspon Turske, put historije sada ide u tom smjeru i nema ovozemaljske sile koja će Tursku zaustaviti.
Dok se Turska interno bori protiv terorizma i opsade izvana, zapravo se suočila s jednim od najtežih ekonomskih napada u historiji.
Vrlo malo zemalja suočilo se s takvim ekonomskim napadima. Vrlo malo „razvijenih zemalja“ uspjelo je prevladati tako teške napade i opstati. Turska se suočila s ekonomskim napadima i opsadama koje su izjednačene s pokušajem državnog udara i invazije od 15. Jula 2016. godine.
Ekonomski napadi su prevladani, spriječen je ekonomski kolaps i poduzeti su radikalni koraci ka oporavku zahvaljujući metodama koje su ukazivale da je odbrambeno doba i na ekonomskom polju okončano.
Da su napadi postigli svoj cilj, Turska se ne bi borila u Siriji protiv terorističkog koridora, u istočnom Mediteranu ne bi bilo moguće izgraditi “Tursku inicijativu.”
Rekavši da je “Vrijeme odbrambene politike gotovo”, govorimo o složenoj i sveobuhvatnoj novoj situaciji. Govorim o prvom izgrađenom domaćem političkom / historijskom identitetu koji nadilazi unutrašnju stranačku politiku, planira i donosi odluke u skladu s tim, prilagođavajući regionalni razvoj svijetu 21. stoljeća i uspostavljajući snažne temelje unutar domena moći van Turske.
Linija „otpora i odbrane“ iznesena je van granica Turske
Dugo vremena govorili smo o Turskoj koja se već decenijama „brani“ unutar svojih granica, braneći se na jugoistočnim planinama, u turističkim egejskim gradovima, na granicama zemlje.
Posljednjih godina turske „linije odbrane / otpora“ iznesene su van Turske, Turska se danas brani u Siriji, Iraku, Africi i Balkanu.
Borba protiv terorizma, osiguranje granica, uništavanje planova za opsadu od iranske granice do Sredozemlja, rušenje planova desetina država koje su stale naspram Turske u Mediteranu, formiranje inicijative od Libije do Crvenog mora, pa sve do Perzijskog zaljeva, pokazatelji su snažnog mentaliteta, napora, koordinacije.
Reakcije iz Grčke, drugih Evropskih država, Egipta i SAD-a su jedan od pokazatelja obima inicijative koju Turska poduzima u Mediteranu.
Niko unutar Turske ne bi smio pokušati potkopati, oslabiti, trivijalizirati ili promovirati ovo kao „Avanturu“. Onaj koji kaže: „Šta Turska radi u Libiji?“, formira javno mišljenje za „drugu agendu“ koja jedino ide u korist zapadnim kolonijalnim silama.
Avantura bi bila povući Tursku s ovih polja, zatvoriti je u granice Anadolije i učiniti je bespomoćnom.
Pustolovina je osuditi Tursku iznova da se brani u planinama na istoku i jugoistoku Anadolije, sa nulte tačke turskih granica.
Pustolovina bi bila zatvoriti Tursku na egejskoj i mediteranskoj obali. Ipak, Turska više nema luksuz i priliku ostati unutar svojih granica.
Podjela globalne moći ne daje takvo pravo Turskoj, zemlji koja je smještena u sferi interesa svih velikih sila. Oni koji govore da Turska ostane onakva kakva je bila do sada, spremni su da Tursku “podijele”.
Nalazimo se u vremenu u kojem savezi poput NATO-a ne daju nikakve buduće garancije državama. Turska nema izbora nego da akumulira snagu, formira područje utjecaja, integrira se sa svojom regijom, umjesto odbrane preduzme ofanzivu u haosu koji nas okružuje.
Sve moćne države, od SAD-a do zemalja Evropske unije, od Rusije do zemalja regije, svjesne su da Turska gradi spektakularnu snagu u svojoj regiji i na globalnoj razini. Neki aplaudiraju Turskoj, dok drugi to pokušavaju zaustaviti.
- Pročitajte još: Veliki Izrael ili Velika Turska – Šta bi se dogodilo ukoliko bi Turska ostala unutar granica Anadolije?
Ako se Turska uruši, regija će se urušiti i dodatno potonuti u još veći haos
Grčka, Egipt, zemlje EU i Sjedinjene Države, zabrinute su kako Turska ubrzano postaje najdominantnija država koja poduzima velike inicijative u Mediteranu. Prema kolonijalnim silama puše snažan turski vjetar, od energetskih resursa do nautičke karte, i nosi najavu nove podjele regije.
Svi oni koji vole Tursku i smatraju je liderom, trebali bi biti ponosni na to, jer među većinskim muslimanskim državama koje su zaostale i zaposjednute od strane Zapada, našla se jedna država koja se suprostavlja njihovom poretku.
Dok dolazi novi val invazije koji je cilja na cijelu regiju Bliskog istoka, prvenstveno na turske obale, niko ne bi trebao očekivati od Turske da postavlja svoju odbranu na nultu tačku svojih granica, na nultu tačku svojih obala, unutar Anadolije.
Ako Turska padne, cijela regija će pasti i neće se moći oporaviti stoljećima. Ako se regija potpuno uruši, Turska će se srušiti, što će je natjerati da čeka decenijama ponovo kako bi pronašla priliku koju danas ima.
Rađanje super-sile
Turska politika u Libiji, Siriji, Mediteranu je sistemska. Ukoliko bi Turska odustala od Libije, Crvenog mora i Mediterana, ne bi opstala ni u samoj Anadoliji.
Turska više nije introvertirana, već ekstrovertirana, više nije usredotočena samo na odbranu već i na napad. Izgradnja i rast Turske je spas za cijelu regiju jer svijet svjedoči rođenju nove supersile.
Autor: Tarık BaşTürk
- Pročitajte još: Projekat „Novog Bliskog Istoka“, Turska, UAE i Saudijska Arabija
