Godina je 1891, na Osmanskom prijestolju sjedi Britanska noćna mora, sultan Abdulhamid Han ll. Englezi nastoje preko svoje podrške Saudima u regiji Nedžda slomiti Osmanski uticaj i kontrolu na arapskom poluotoku.
Dok su Englezi slali Saudima velike količine naoružanja, ujedno su im obećali i državu na prostoru cijelog arabijskog polutoka. Krajnji cilj je bio da Arape koji su služili Britanskoj strani sukobe sa Arapima koji su ostali odani Osmanskom carstvu i Islamskom Halifi.
Ali to neće biti nimalo lako jer na prijestolju se nalazio sultan Abdulhamid.
Abdulhamid Han tada šalje veliku pomoć najvećem arapskom plemenu Šamar na Arabijskom polutoku. Končano 1891. godine dolazi do sukoba u kojem sljedbenici Ehli Sunneta iz plemena Šamar uz Osmansku podršku nanose težak poraz “Vehabijskim Saudima”.
Englezi su ponovo izgubili protiv sultana Abdulhamida i Saudi su izbjegli u tadašnji Kuvajt, većina arabijskog poluotoka je ušla pod vlast Osmanskog carstva.
Nakon što su Englezi shvatili da ne mogu presjeći veze arapskog muslimanskog svijeta sa Halifom, smišljaju nove zamke. Ovaj put su se odlučili pokušati sa nekim iz redova Ehli Sunneta, sa nekim ko ima ugled kod Arapa. Ta osoba od ugleda je bio Šerif Husein.
Godina je 1909. na Osmanskom se prijestolju još uvijek se nalazi sultan Abdulhamid Han i pored njega Šerif Husein.
Od špijunske mreže koju je uspostavio širom svijeta, sultan Abdulhamid dobiva informacije vezano za Šerif Huseina. Engleski cilj je bio podijeliti Osmansko carstvo i sa Cionistima slomiti islamsku vladavinu.
Da bi to postigli među muslimanima su podsticali osjećaje nacionalizma i nastojali su da među njih ubace iskru međusobnog sukoba. Krajnji cilj je bio podijeliti muslimane na desetine malih državica da bi se sa njima lakše upravljalo.
Sultanova špijunska mreža je bila snažna i zbog toga je uvijek bio korak ispred neprijatelja. Sultan je primijetio englesku zainteresovanost za Šerifa Huseina i veoma brzo prozreo sve njihove planove.
Englezi bi podsticali i podržali Šerifa Huseina na pobunu protiv Osmanskog carstva, ponudili bi mu da on bude halifa i stane na čelo velike Arabije.
Nakon što je sultan Abdulhamid vidio ovu pohlepu u Šerifu Huseinu, poziva ga u Istanbul kao gosta i spriječava da englezi dođu u kontakt sa njim.
Dvadeset narednih godina zadržao je Šerifa Huseina pored sebe, Englezi i Jevreji nikako nisu mogli izaći na kraj sa Abdulhamidom.
Utemeljitelj cionističkog pokreta Theodor Herzl je u svojoj knjizi zapisao slijedeće riječi: “Da bi Cionizam dostigao svoje ciljeve moramo sačekati podjelu Osmanskog carstva, moramo poduzeti korake koji će ubrzati podjelu. Na ovom putu ćemo stupiti u kontakt sa sultanovim prinčevima i mladoturcima, započet ćemo kampanju protiv sultana.“
Nedugo nakon ovih zapisa u Solunu je uspostavljen jedan politički pokret mladoturaka zvani “Komitet ujedinjenja i progresa” (turski; İttihat ve Terakki). Ovom pokretu su tadašnji bogati jevreji iz Osmanskog carstva donirali veliku količinu novca.
Mladoturskoj revoluciji u Osmanskom carstvu evropske države su davale posebnu podršku, posebno Francuska i Velika Britanija.
1908.godine ovaj pokret je toliko narastao i osnažio uz jevrejsku podršku da je ugrozio Abdulhamidov prijestol i vladavinu.
Najgore u svemu ovome je to što se u ovom pokretu nalazilo mnogo naivnih ljudi koji su bili odani Osmanskoj državi i privrženi Islamu.
Pokretu su još podršku davali bugarske pobunjeničke grupe i Armeni koji su radili na stvaranju nezavisne Armenije.
U ovom pokretu su se našla mnoga poznata imena poput: Saida Nursija, Mehmeda Akifa Ersoya, Enver paša, branitelj Medine Fahrettin paša, u prevodu ljudi koji su bili odani domovini i Islamu ali su pali u veliku zabludu.
Nisu znali da služe ustvari cionističkom pokretu i evropskim državama koje su bacile oko na naftna polja Osmanskog carstva.
1909.godine ova grupa ljudi je sa vojskom od 15 hiljada vojnika iz Soluna krenula u Istanbul da svrgne s prijestolja sultana Abdulhamida, komandant ove vojske je bio Mustafa Kemal paša Ataturk.
Ovaj državni udar je bio ujedno prvo pojavljivanje na sceni Kemal paše, ovim državnim udarom Abdulhamid je svrgnut i zarobljen.
Vlast je prešla u ruke grupe “Komitet ujedinjenja i progresa”, zbog toga historičari kažu kako je Abdulhamid Han posljednji Osmanski sultan koji je imao vlast i kontrolu nad carstvom.
Sultan Abdulhamid je tada u svom dnevniku zapisao: “Ako nakon mene uspiju održati državu deset godina, brojat ću im to kao da su stotinu godina vladali“, kasnije u narednih deset godina dolazi do urušavanja islamske države.
Šta se dogodilo za vrijeme vladavine mladoturskog “Komiteta za ujedinjenje i progres” u arapskom svijetu? Da li su Arapi nakon toga izdali Osmansko carstvo? Zbog opširnosti ovog teksta odgovor ćete dobiti u trećem dijelu teksta.
Ukoliko niste pročitali prvi i treći dio, možete to učini klikom ovdje:
Da li su Arapi izdali Osmansko carstvo 1.Dio
