Nakon prva dva dijela teksta o tome da li su Arapi izdali Osmansko carstvo dolazimo na zadnji dio. Već smo pisali o mladoturskoj grupi “Komitet za ujedinjenje i progres”, i danas ćemo nastaviti.
Nakon zauzimanja vlasti ova grupe prave svoju možda i najveću grešku. Šerifa Huseina kojeg je sultan Abdulhamid Han dvadeset godina držao kao gosta u Istanbulu, sa ciljem da spriječi engleze da dođu u kontakt sa njim, ova grupa postavlja za namjesnika Mekke.
Godina je 1916, komandant četvrte vojske Džemal paša naređuje Fahrettinu paši da iz Mosula sa vojskom od 15.hiljada ljudi pređe u Medinu. Tada Šerif Husein nastupa sa pobunom protiv Osmanskog carstva i pada u englesku zamku, tačno onako kako je sultan Abdulhamid predvidio.
U svom dnevniku tada Šerif Husein je napisao: “Da Mladoturci nisu skinuli sultana Abdulhamida sa prijestolja, ja se ne bih pobunio. Ja sam se pobunio protiv nepravde mladoturaka”
Ovdje trebamo stati, šta je to konkretno mislio Šerif Husein pod “nepravdom mladoturaka”? Mladoturci nisu volili Arape, bili su to turski nacionalisti koji su se povodili za idejom “turskog jedinstva”.
Osmansko carstvo kao hilafet i zajednička država svih muslimana još od sultana Javuza Selima koji je zauzeo Egipat, rukovodilo se jednim bitnim pravilom: U arapskim regijama carstva gdje plemena nisu znala turski jezik, Osmansko carstvo je slalo državne činovnike koji su govorili arapskim jezikom.
Mladoturci su to izmijenili, rukovodili su se tim da svi koji žive na turskim teritorijama moraju znati turski jezik, i u arapska sela poslali su ljude koji nisu znali arapski jezik. Tako su donijeli i odluku da se na teritoriji Osmanskog carstva prihvataju samo dokumenti na turskom jeziku. Ove odluke su izazvale veliko negodovanje i bijes među arapskim narodom.
Godina je 1916. Fahrettin paša stiže u Medinu i pobunu koju je pokrenuo Šerif Husein stavlja pod kontrolu. Arapi koji su bili odani hilafetu nisu dali podršku Šerifu Huseinu, i on je morao izbjeći u pustinju gdje je uz pomoć pustinjskih razbojnika oformio male čete za napad.
Nakon što su shvatili da neće moći zauzeti Medinu od Fahretin paše, Šerif Husein zajedno sa svojom grupom uz podršku Engleza diže u zrak Hidžasku prugu, kojom je dolazila pomoć u Medinu. Najveće arapsko pleme na Arabijskom poluotoku Šamar i ovom slučaju je ostalo odano Osmanskoj državi.
Fahrettin paša je dvije godine uspjevao da odbrani Medinu i spriječi pobunu Šerif Huseina.
1917. godine Palestinska zemlja pada u engleske ruke i Mustafa Kemal paša povlači se u Siriju. U vojsci kojom je komandovao Kemal paša Ataturk nalazilo se oko 20. hiljada arapskih vojnika.
Grupa mladoturaka za ujedinjenje i progres gubi prvi svjetski rat 1918.godine, i tada je potpisan mirovni ugovor na otoku Moudrosu.
Prema ovom ugovoru Fahrettin paša i njegova vojska od 15.000 ljudi otići će u najbližu englesku vojnu bazu i predat će se englezima, istanbulska vlada je poslala ovu naredbu Fahrettin paši.
Ali Fahrettin paša je odbio naredbu i nije želio da se preda, englezi tada počinju sa bombardovanjem Medine. Prijetili su Fahretin paši i arapima sa njim, da će bombardovati mezar Poslanika s.a.w.s ukoliko Medinu ne predaju Šerifu Huseinu.
Fahretin paša ni tada nije spustio glavu i govorio je “O Božiji poslaniče, ja te ne mogu napustiti”, ali kasnije doživljava izdaju u redovima svojih vojnika i nije imao izbora osim predaje.
Fahretin paša
U Siriji je postavljen kao kralj Šerif Huseinov sin Faisal, ali narod Sirije se tada pobunio jer nije želio da se odvoji od Turske.
Pogledajmo izjavu Mustafa Kemal paše u tadašnjem turskom parlamentu: “Obratio mi se kralj Faisal i rekao: “Ne želimo živjeti pod francuskom vlasti, podržite nas da protjeramo francuze, mi sa Turskom želimo ostati unutar Hilafeta.”
Ataturk tada nije pokazao veliku zainteresovanost za Siriju, govorio je kako je Faisala na to narod primorao. Kasnije u svom odgovoru poručio je Faisalu i narodu Sirije: “Mi se ovdje borimo za opstanak, i vi se borite za sebe. Nakon rata možemo razmisliti o našem zajedništvu.”
To je bio jedan politički odgovor Kemal paše, ali jasno je da su Arapi željeli ostati unutar Hilafeta na čelu sa Turskom.
Pogledajmo tadašnju situaciju u Iraku, nakon povlačenja turske vojske iz Iraka Osmanska zastava nije prestala da se vihori Irakom.
Sadun paša, lider jednog arapskog plemena pod Osmanskom zastavom napada engleske vojne baze u Iraku, ali nakon neuspješnog napada izbjegao je u Tursku zajedno sa svojim plemenom. Kasnije se sa svojim ljudima pridružio turskom ratu protiv Grčke.
Vratimo se Arabijskom poluotoku, 1926. godine englezi preko Basre dostavljaju velike količine naoružanja vehabijskim Saudima i zajedno zabijaju nož u leđa Šerifu Huseinu, na kojeg su izvršili napad.
Šerif Husein koji je izdao Hilafet i Osmansko carstvo sada i sam doživljava sličnu sudbinu, Saudi vrše napad na Mekku i Medinu i zauzimaju ih. Tako je 1932. godine uspostavljena Saudijska Arabija, na prosutoj krvi nedužnih muslimana.
Turski profesor Ahmet Šimširgil je ove događaje komentarisao riječima, “Arapi nas nisu izdali, i sami Arapi među sobom su doživjeli izdaju. Turci nisu izdali, i među turcima se dogodila izdaja.“
Svako može biti izdajnik, izdaja je lična stvar neke osobe. Tako za Arape kao narod ne možemo reći da su izdali Osmansko carstvo, jer su upravo oni najviše pomogli i borili se da Hilafet opstane. Sa ovim zaključkom završit ćemo ovaj tekst.
Ukoliko niste pročitali prva dva dijela linkovi su ovdje:
Da li su Arapi izdali Osmansko carstvo? 1.Dio
Da li su Arapi izdali Osmansko carstvo? 2.Dio
