Turski odgovor na zapadno-Arapski savez u Libiji: Evropa će se susresti sa ruskom opsadom sa juga

Predsjednici Rusije i Turske, Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan

Dok se Rusija vratila svojoj carskoj politici iz prošlosti, nacionalna sigurnost Turske danas počinje na Kavkazu, sjeveru Afrike, Balkanu, srednjoj Aziji i cijelom Bliskom istoku

Tursko vijeće za nacionalnu sigurnost (MGK) je ove sedmice objavilo nekoliko bitnih izjava. Među tim izjavama nalazi se jedna posebna koja govori o tome kako Turska vidi savez država koje konstantno zadiru u njenu „Duhovnu geografiju“, misleći pod tim na teritoriju stare osmanske države. U izjavi MGK-a se kaže kako ovaj savez država dodatno potkopava mir i pokušava preoteti energetske izvore, koji se nalaze u istočnom Mediteranu i Libiji.

Vijeće za nacionalnu sigurnost Turske kaže kako vidi pokušaje ovog saveza i kako će mu se odlučno suprostaviti, i u Libiji, i na Kavkazu ali i u istočnom Mediteranu.

Ko su države o kojima tursko Vijeće za nacionalnu sigurnost govori? To su prvenstveno Francuska, UAE, Saudijska Arabija, Egipat i Rusija.

Rusija je posljednjih dana napravila zaokret i poslala svoje zvaničnike u Tursku, na sastanak na kojem se pregovaralo i došlo do određenih dogovora.

Rusija je u doba sovjetskog saveza u Libiji posjedovala vojne baze. Uočivši povoljnu priliku, Rusija se ponovo odlučila vratiti staroj politici i uspostaviti vojne baze u Libiji.

Prema zvanično objavljenom sporazumu između Rusije i Turske posljednjih dana, najavljena je zajednička humanitarna pomoć narodu Libije, zajedinčka inicijativa za mir uz obostrani pritisak i na LNA i GNA da to prihvate, poštovanje UN-ovih načela i borba protiv terorističkih elemanata.

Ovo su zvanične tačke sporazuma, međutim, ja ovdje vidim i onu drugu nezvaničnu stranu dogovora između Rusije i Turske.

Taj nezvanični dio sporazuma podrazumijeva da će Turska izvršiti pritisak na GNA, da se Rusiji omogući legalno uspostavljanje vojnih baza unutar Libije, što je glavni ruski zahtjev.

Turska je od Rusije tražila da se kontrola nad libijskom naftom vrati pod kontrolu međunarodno priznate vlade u Tripoliju.

Nakon ruskog ulaska u Libiju, amerikanci su upozorili Evropu. Američki zvaničnici kažu kako se oni kao saveznici zajednički suprostavljaju Rusiji na istoku Evrope, ali kako Rusija sada okupira Evropu i sa juga. Međutim, ono što privlači pažnju je američka kritika upućena evropskim država. Amerikanci kažu da dok se evropske države bave Turskom, Rusija ih stavlja u obruč i sa juga Evrope.

Njemački ministar odbrane je prethodnih dana dao interesantnu izjavu o tome kako bi “Libija mogla biti podijeljena između Turske i Rusije.“

Sirt i Jufra kao „crvena linija“ za egipatsku nacionalnu sigurnost ili pokušaj pljačke libijske nafte od strane Sisijevog režima

Ukoliko uzmemo kartu i pogledamo, udaljenost Sirta i Jufre od egipatske granice iznosi blizu 1000 kilometara. Na koji način Sirt i Jufra mogu onda da ugroze egipatsku nacionalnu sigurnost sa ove udaljenosti?

Svako ko uzme kartu Libije i pogleda lokacije naftnih polja, može uočiti kako su Sirt i Jufra „vrata“ koja otvaraju pristup libijskim naftnim poljima.

Iz ovog ugla gledajte na Sisijeve lažne pokušaje i najave o spašavanju libijskog naroda, koji uglavnom i većinski živi na teritoriji pod kontrolom vlade u Tripoliju.

Američki zvaničnici kažu kako bi regiju Sirta i Jufre, tj. libijska naftna polja trebale čuvati međunarodne-evropske snage, predvođene UN-om, kako bi se sukobi zaustavili. U prevodu SAD želi da podijeli libijska naftna polja zajedno sa evropskim saveznicima.

Kada je riječ o najavi Egipta da će vojno intervenirati u Libiji, sporazum Rusije i Turske u ovom kontekstu itekako puno znači. Egipat se oslanja na Rusiju, kada je riječ o nabavkama naoružanja i ostale opreme, zbog toga Sisiju neće biti jednostavno da bez ruske saglasnosti vojno interveniše u Egiptu.

Rusi su i u prošlosti imali određene prijedloge prema turskoj strani, o tome da zajednički izbace amerikance i evropljane sa Bliskog istoka, ali Turska nije pristala na ruske agresivne metode poput onih u Siriji.

Drugi najveći protivnik za Tursku unutar Libije je Francuska, koja godišnje crpi na stotine milijardi dolara preko brojnih afričkih država, koje nezavnično još uvijek drži kao „kolonije“. Francuska se plaši kako bi nakon Libije i Tunis i Alžir mogli otići van njene kontrole, ali i neke druge afričke države.

Brojne afričke države su nakon drugog svjetskog rata, u procesu dekolonizacije Afrike zvanično stekle nezavisnost. Međutim, nezavnično većina bivših francuskih kolonija ili današnjih „nezavisnih“ država, pogotovo one koje posjeduju energetske resurse, ostale su pod kontrolom Francuske. One države koje su pokušale izaći iz francuskih okova pogađale su razne vrste atentata nad njihovim liderima i državnih-vojnih udara. Libija i Gadafi su samo jedan od primjera za ovu tvrdnju.

Nakon što je Macron uputio pozive da se Turska „kazni“, gotovo sa sigurnošću mogu tvrditi da je turski protuzračni sistem S-400 aktiviran, iako to još uvijek nije zvanično potvrđeno.

  • Posljednjih dana zamjenik ministra vanjskih poslova Egipta Badr Abdul-Ati izjavio je, kako u eskalaciji u skoba sa Armenijom, Azerbejdžan ima egipatsku podršku. Ovo vrlo jednostavno može predstavljati egipatski bunt protiv Rusije, zbog njenog sporazuma sa Turskom unutar Libije.

Turska unutar Libije preferira diplomatiju ispred eskalacije sukoba, znajući da Francuska i ostale evropske zemlje nemaju kapacitet za kopnenu vojnu operaciju u Libiji, ali Rusija je druga priča.

Putin kako bi osnažio za pregovaračkim stolom prije slanja ruskih zvaničnika u Tursku na pregovore, napravio je jedan šahovski potez sa eskalacijom u azerbejdžanskoj regiji Tovuza. Kroz Tovuz regiju prolazi željeznica, autoput i plinovod koji povezuje Tursku i Azerbejdžan.

Putin je ovim potezom poslao poruku turskoj strani, da ukoliko ugrozi ruski interes u Libiji, da će u ovoj regiji imati ozbiljne probleme. Međutim, Rusija je ovdje ostavila još jednu važnu poruku za Tursku, tim što je Srbija isporučila naoružanje Armeniji. Rusija je ovim pokazala kako i mimo Armenije, posredstvom Srbije može izazvati probleme i na Balkanu, i tim narušiti interese Turske.

Turski sporazum sa Rusijom nosi nekoliko bitnih činjenica:

– EU zvaničnici koji su u posljednje vrijeme izjavljivali kako je Turska najveći izazov i prijetnja za EU, zbog turskih poteza u istočnom Mediteranu i Libiji, sada će se ponovo susretati sa ruskom prijetnjom, ne samo na istoku već i na jugu Evrope.

Ovim se razbija ujedno pokušaj Francuske da sihronizovano sa Rusijom djeluje protiv Turske unutar Libije.

– Ovaj sporazum u određenoj mjeri onemogućava Sisija, ili će ga u određenoj mjeri natjerati da razmisli prije nego pošalje egipatsku vojsku u Libiju.

Autor: Tarık BaşTürk

Podijelite:

Komentariši