Rusko-Turski šah na Kavkazu: Zbog čega je došlo do nove eskalacije sukoba između Armenije i Azerbejdžana?

Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan (Fotografija: AFP)

Posljednjih dana došlo je do eskalacije sukoba na Kavkazu. Prema zvaničnim informacijama vojska Armenije izvršila je napade na položaje azerbejdžanske vojske. Koja je pozadina događaja? Zbog čega do eskalacije dolazi u ovom trenutku?

Na parlamentarnim izborima u Armeniji 2018. godine pobijedio je pro-zapadni političar Nikol Pashinyan, sa preko 70% glasova podrške. Ova pobjeda bila je ishod velikih protesta i pobune naroda u Armeniji.

Narod u Armeniji pobunio se protiv jedne pro-ruske grupe koja je upravljala Armenijom dugi niz godina, na kraju na vlast je došao pro-zapadni političar Nikol Pashinyan.

Od prvog dana od dolaska na vlast, Pashinyan je bio armenski lider koji nije bio naklonjen Rusiji u mjeri u kojoj su to bili njegovi prethodnici.

Rusija generalno u regiji Kavkaza, centralne Azije i uopšteno u državama poput Sirije i Libije, na čelu ovih država ne želi vidjeti lidera koji ima veliku podršku naroda. Zašto? Razlog je prost, autokratima u ovim državama je daleko lakše upravljati i manipulisati. Oni nemaju izbora, moraju slušati naredbe iz Moskve.

Pogledamo li primjere iz Sirije i Libije i autokrate koje Rusija podržava, situacija postaje jasnija. Generalno pro-ruske autokrate nisu omiljeni u ostatku svijeta i međunarodnoj javnosti, tako da njihov opstanak ovisi isključivo o ruskoj volji.

Da li je ovo ruska osveta novom pro-zapadnom premijeru Armenije?

Pro-ruski političar i bivši predsjednik Armenije Robert Kocharyan uhapšen je po dolasku na vlast Nikole Pashinyana, što dovoljno govori o zaokretu koji je napravio Pashinyan.

Susret premijera Armenije Nikola Pashinyana i Jensa Stoltenberga na samitu NATO-a

Pashinyan je prošle sedmice napravio jedan potez koji je izazvao veliko negodovanje i bijes u Rusiji.

Pored toga što je indirektno osudio rusko uplitanje u unutrašnja pitanja Armenije, Pashinyan je najavio i uspostavljanje bliskog partnerstva sa NATO savezom tj. uspostavljanje nove „Nacionalne sigurnosne strategije“ za Armeniju.

Za Rusiju je ovo kao i u prethodnom slučaju Gruzije bio veliki alarm za uzbunu. Poznato je kako je Rusija zbog sličnog zaokreta u vanjskoj politici izvršila invaziju nad Gruzijom, kako ruske trupe do dana današnjeg drže određene teritorije ove države pod okupacijom.

Intelektualni i akademski krugovi u Azerbejdžanu razmatraju mogućnosti kako su potezi armenske vojske ustvari „Ruska osveta“ novom premijeru Armenije. Armensku vojsku uspostavili su pro-ruski političari poput Roberta Kocharyana, tako da Rusija ima veliki uticaj i kontrolu unutar armenske vojske.

Pashinyan je političar koji je želio otvoriti  dijalog sa Azerbejdžanom oko sporne regije Nagorno-Karabakh, istovremeno je nastojao i postići dogovor i sa Turskom, kako bi ekonomski unaprijedio stanje u Armeniji, koja se nalazi gotovo u potpunoj izolaciji sa svih strana.

Pro-ruskim grupama unutar Armenije i Rusiji se nisu dopali potezi novog premijera, zbog toga je pokrenuta rasprava o mogućem državnom udaru u kojem bi Nikol Pashinyan bio svrgnut i zamijenjen pro-ruskim političarima u Armeniji. Rusija želi nastavak “zamrznutog konflikta” između Armenije i Azerbejdžana, jer jedino u ovoj situaciji može očuvati svoju dominaciju u Armeniji.

Međutim, interesantne su reakcije međunarodne javnosti, koja velikim dijelom zauzima stranu Armenije u sukobim sa Azerbejdžanom, iako je gotovo 20% procenata Azerbejdžanske teritorije već 30 godina okupirano od armenskih snaga.

Razlog za ovo je snažna armenska dijaspora i lobi, koji je drugi najsnažniji u svijetu tj. odma iza Cionističkog. Ovaj lobiji ima snažan uticaj u američkom senatu, brojnim evropskim državama ali i u Rusiji. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov vodi armensko-rusko porijeklo.

Posljednjih sedmica postoje ozbiljne najave kako bi Azerbejdžan mogao krenuti u nabavku turskih bespilotnih letjelica i druge vojne opreme. Rusija na ovo ne gleda nimalo blagonaklono jer je Azerbejdžan već druga ex-sovjetska država po redu koja se okreće turskom naoružanju, nakon Ukrajine.

Azerbejdžan je još jedna u nizu država koje se okreće od ruskog naoružanja ka drugim proizvođačima, što za Moskvu znači gubitak velikih prihoda od prodaje naoružanja.

Posljednjih godina dogodilo se još nešto što je izazvalo veliko negodovanje u Rusiji, Turska koja je prethodnih godina gotovo 50% svojih potreba za gasom nabavljala od Rusije, sada je ovaj procenat oborila na svega 14%.

Dok Rusija zbog ovoga gubi milijarde dolara godišnje, koja država je zauzela rusko mjesto kao dobavljač prirodnog gasa za Tursku? Azerbejdžan, naravno!

Napadi koje je izvršila Armenija posljednjih dana, upravo su ciljali regiju gdje prolazi plinovod iz Azerbejdžana i Gruzije ka Turskoj.

Pored toga, sama Turska je zadala takve udarce Rusiji unutar Libije i Sirije, da nakon prizora iz Sirije i Libije i broja uništenih ruskih sistema Pantsir S1 niko ne želi napraviti nove narudžbe ovih odbrambenih sistema.

Čak je i sirijski režim sklopio vojni sporazum sa Iranom o razmještanju iranskih protuzračnih sistema Bavar-373 unutar Sirije, zbog neefektivnosti ruskih sistema S-300, Buk i Pantsir S1.

Sve ovo pokazuje i govori kako Rusija na duže staze gubi od Turske, i unutar Sirije a posebno Libije. Najteži udarac za Rusiju je to što su se njene bivše države poput Ukrajine i Azerbejdžana okrenule ka Turskoj.

Sva ova događanja u okruženju Turske ostavljaju utisak kako će Balkan, kao jedina preostala regija u kojoj trenutno nema sukoba, uskoro postati meta nove ruske osvete. Međutim, ruske šanse za uspjeh na Balkanu su daleko najmanje i osuđene su unaprijed na neuspjeh i žrtvovanje drugih naroda u ime ruskih interesa.

Autor: F.T

 

Podijelite:

Komentariši