Koji su izraelski motivi podrške Azerbejdžanu u regiji Nagorno Karabaha?

Predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev i izraelski premijer Benjamin Netanjahu

Kada pogledate na karti, Nagorno Karabah je mala regija na jugu Kavkaza, čija eskalacija sukoba danas ima uticaj na mnogo širu svjetsku regiju. Glavni motiv iza izraelske podrške Azerbejdžanu je širenje sukoba iz Nagorno Karabaha na sjeverni Iran. Međutim, kako Turska gleda na ovu situaciju?

Armenija, poput Grčke i administracije Kiparskih grka, uživa simpatije zapadnih država, dok je Azerbejdžan postao važno energetsko-tranzitno središte prvenstveno za Evropu.

Situacija u Azerbejdžanu nosi sa sobom potencijal stvaranja savezništava i rasplamsavanja sukoba, tamo gdje ih gotovo niko ne očekuje.

Međutim, radi se o situaciji koja bi mogla da se pretvori u veliki dobitak za Tursku ali i za Pakistan. Radi se o dvije države koje su izjavile kako bezuslovno podržavaju borbu za teritorijalni integritet Azerbejdžana.

Zapadni imperijalizam u muslimanskim regijama koristio se strategijom: Podijeli, rasparčaj i upravljaj

Cionističko-Evangelistička osovina, na iračko-sirijskom koridoru koji se nastavlja prema Jemenu i drugim mjestima, koristi se ranjivosti šitsko-sunijskih podjela, kako bi dodatno rasparčali muslimansku geografiju.

U Iraku je ovaj recept uspješno oproban ali danas isto gledamo u Siriji i Jemenu. Međutim, ubrzo bi mogli nešto slično gledati i na drugim mjestima poput Irana i šire regije.

U pogledu ovih dešavanja, naravno, Iran i njegove vjerske vođe snose veliku krivicu, počevši od Iraka, Libana, Sirije i Jemena.

Neoprostivo je to što je Iran u sunijskim muslimanskim regijama, kombinirajući šitsko shvatanje Islama i domaći nacionalizam, uspostavio agresivni napadački mehanizam prema sunijskim muslimanima.

Ali cijela ova igra urušava se danas na Kavkazu. Zašto? Dugo vremena je cionistički mehanizam u ovu regiju pokušavao ubaciti iskru šitsko-sunitskog konflikta, između Azerskih turaka kao većinskih šita i Anadolijskih turaka kao sunita, ali bez uspjeha.

Današnja podrška Turske i većinskog sunitskog Pakistana, u kojem živi petina šitske populacije, Azerbejdžanu, negiraju tvrdnje o nužnom šitsko-sunitskom sukobu, što ozbiljno uznemirava imperijalističke sile i cioniste, koji su koristeći se ovim, stotinama godina unazad sijali krv, ubijanje i podjele u muslimanskim regijama

Tri države uspostavile su zajednički front, kojima ukoliko dodamo još i nemuslimansku Mađarsku, dovoljno govori dokle seže ideja o jedinstvu turkijskih naroda.

Pakistan pored bliskosti sa Turskom, ima i drugi motiv za svoju podršku Azerbejdžanu. Radi se o otvorenoj indijskoj podršci Armeniji.

Ali koji su stvarni izraelsko-cionistički motivi i ciljevi?

Armenija je povukla svog ambasadora iz Tel Aviva nazad u Jerevan, zbog izraelske isporuke naprednog naoružanja Azerbejdžanu.

Dobri odnosi između Azerbejdžana i Izraela sežu decenijama unazad, ali do ozbiljnije bilateralne i ekonomske saradnje dolazi iza 2012. godine.

Dok Azerbejdžan godinama u nazad nabavlja izraelske bespilotne letjelice i kamikaza dronove, istovremeno 40% izraelskih potreba za naftom Izrael kupuje iz Azerbejdžana.

Izrael je objavio jedno saopštenje u kojem kaže kako Izrael ne zauzima stranu u ovom sukobu, kako održava dobre odnose i sa Armenima i sa Azerbejdžanom.

Izrael se je ponudio i kao posrednik u ovom sukobu, ali Armenci su jako ljuti.

Dok su Armenci ljuti na Izrael, Grčka istovremeno stoji uz Armeniju i pruža armencima podršku.

Paralelno u SAD-u, armenski i cionistički lobi godinama insistiraju na tome da Sjedinjene Države preduzmu mjere protiv Turske.

Sada grčki i armenski lobi traže da se i protiv Azerbejdžana preduzmu mjere u Sjedinjenim Državama, međutim izraelski lobi, kao najsnažniji lobi u SAD-u, se u ovome ne slaže sa Grčkom i Armenijom.

Ali zašto je Azerbejdžan ustvari toliko važan za Izrael? Odgovor je jednostavan: Iran

Glavni motiv i očekivanja Izraela u pogledu sukoba u regiji Nagorno Karabaha je da će se ovaj sukob proširiti i na sam Iran. Izrael računa kako veliki dio iranske populacije čine Azerbejdžanski turci, koje planira iskoristiti protiv samog Irana.

Preciznije, Izrael nastoji iskoristiti iransku podršku koju Iran pruža Armeniji, protiv samog Irana, podstičući nacionalizam među azerskom populacijom.

Dalje, prema brojnim poznatim izraelskim analitičarima, Izrael računa da će se, nakon što se zapali unutrašnji fitilj unutar Irana, i nakon što se iranski režim obruši na Azerske turke, ovo biti direktan povod za uključivanje Turske, koja bi neizbježno stala uz Azerbejdžan i Azerske turke.

Ovo bi bio uvod u rasparčavanje Irana, što bi vjerovatno podržale pojedine imperijalističke sile.

Turskoj nije u interesu ovakav razvoj situacije, međutim, u Turskoj se ne gleda blagonaklono na pomoć u oružju koju Iran pruža Armeniji.

Iranci ovdje sami pale fitilj unutrašnjeg sukoba, dotle da će situacija ukoliko nastave neminovno eksplodirati sama od sebe.

Kada je riječ o drugim silama poput Rusije, Francuske i Sjedinjenih Država koji pozivaju na pregovore i primirje, Turska je sa ovim državama u prošlosti pokušala riješiti problem Sirije i Libije za pregovaračkim stolom.

Koji je ishod bio ovih pregovora? Navedene države su u oba slučaja iskorištavale primirja, kako bi se pripremile za nove opsade protiv turske vojske unutar Sirije i Libije.

Recimo u pogledu Libije, u slučaju da je libijska vojska uz podršku Turske nastavila vojnu operaciju na pravcu Sirte i Jufre, danas bi libijski sukob vjerovatno bio potpuno okončan.

Danas iz izjava predsjednika Erdogana, koji kaže kako se “operacija neće zaustaviti dok Nagorno Karabah ne bude oslobođen”, možemo zaključiti kako su Turska i Azerbejdžan izvukli pouku iz Libije.

Kada je riječ o Rusiji, ruska pasivnost u sukobu je vjerovatno motivisana određenim ciljevima, kada je u pitanju pro-zapadni premijer Nikol Pashinyan.

Naime, od samog dolaska na vlast Pashinyana, Rusija ovog premijera Armenije smatra „zapadnim uljezom“ na Kavkazu.

Stoga, Rusija vjerovatno računa da nakon armenskog poraza u Nagorno Karabahu, paralelno će sa armenske političke scene nestati i poraženi prozapadni premijer Armenije, na čije mjesto Rusija želi dovesti proruske političke struje.

U svemu ovome, samo jedno je sigurno i jasno: Pakistan i Turska donijeli su ispravnu odluku u pravo vrijeme, koja će rezultirati jačanjem pozicije Azerbejdžanskih turaka u regiji Kavkaza, spašavajući ih imperijalizma od strane sila poput Francuske i Rusije i novog etničkog čišćenja.

Autor: F.T

Podijelite: