Republika Srpska je dovedena u poziciju gdje nema šta da dobije, ali ima puno toga da izgubi, što je situacija u kojoj će Srbija ostati po strani.
Nakon donošenja nedavne odluke o nametanju zakona o “zabrani negiranja Genocida” od strane tada odlazećeg Viskog predstavnika Valentina Inzka, situacija u BiH doživjela je ozbiljan porast napetosti.
Na sceni je politička kriza, koja je trenutačno neizvjesna, iako pojedini smatraju da se prvi put radi o političkoj krizi koja je u korist Bosne i Hercegovine. Već u prvim danima nakon nametanja zakona, vidjelo se da je ovaj potez Visokog predstavnika izazvao u najblaže rečeno veliko negodovanje u Republici Srpskoj, ali i veliki strah zbog mogućih posljedica i eventualno narednih poteza novog Visokog predstavnika koji bi mogli uslijediti.
Nedugo nakon ovih događaja, iako na prvi pogled složni i ujedinjeni, opozicija u RS-u brzo je okrenula leđa Dodiku, tražeći bilo kakav povod i razlog za kritiku i optužbe. To je, naravno, bilo za očekivati ali ono što je dodatno uzrujalo Dodikov režim je opozicija na koju su naišli u pojedinim medijima i novinarima iz Republike Srpske. Već u prvim sedmicama krize, “ujedinjeno srpstvo” našlo se u rasulu.
Zašto je to tako?
U godinama iza rata u BiH, ali i samoj Srbiji, zapadne fondacije, mediji i razne javne ličnosti učvrstili su svoje mjesto u Sarajevu, u Banja Luci i Beogradu. Danas su u Srbiji i Republici Srpskoj prisutni brojni novinari, mediji i političari koji se uglavnom protive tradicionalnoj velikosrpskoj politici i ideološki odbacuju njena načela.
Iako trenutno ne obnašaju značajniji dio vlasti i javnih funkcija u Banja Luci niti u Beogradu, ovi elementi imaju snažan utjecaj na apolitični sloj društva među Srbima, kojem uglavnom pripada omladina i mlađe generacije, razočaranje u sadašnje sisteme. Drugi razlog za neslaganje između Dodikovog režima i opozicije u Republici Srpskoj je taj, što opozicioni političari smatraju kako je Dodik izgubio uporište u Beogradu, što je djelomično i tačno.
Mnogi u Republici Srpskoj bili su razočarani smirujućim izjavama predsjednika Srbije posljednjih mjeseci, na najave dolaska novog Visokog predstavnika, koji je posebno naglasio kako će Srbija u ovoj situaciji gledati prvo na svoje interese, ostavljajući Republiku Srpsku po strani.
Vučić, naravno, ima jako dobre i snažne motive za to. Najveća izvozna tržišta za ekonomiju Srbije su Njemačka, Italija, BiH i Rumunija. Kada se pogledaju investicije u Srbiji, između 2016. i 2020. godine, EU višestruko prednjači ispred Kine i Rusije.
U današnjim ekonomskim trendovima, to u praksi znači da Vučić bira između Dodika, koji predstavlja ekonomski teret za samu Srbiju, i EU, koja godišnje investira više od milijardu eura u ovu zemlju. Srbija je danas, za razliku od prije deset godina, došla u povoljniju međunarodnu, diplomatsku i političku poziciju po pitanju Kosova. Svaki radikalni korak neminovno bi Srbiju vratio unazad i po ovom pitanju, te odveo u međunarodnu izolaciju i bio povod za sankcije. Zbog toga je Vučić vrlo oprezan pri davanju izjava u javnosti.
Otvoreni Balkan – Pokušaj Zapada da udalji Srbiju od Rusije i Kine
Otvoreni Balkan, za koji Vučić kaže da je to “historijska prilika”, podržali su i EU i Sjedinjene Države. Radi se o velikom ustupku, kojim Zapad želi povezati i integrisati prozapadni region sa Srbijom, u kojem će Beograd dominantno igrati glavnu ulogu.
Oni najosjetljiviji na velikosrpsku politiku poput Crne Gore, Kosova i Bosne i Hercegovine odbacili su ovu ideju, iako nije isključeno da joj se u budućnosti neće pridružiti. U drugu ruku, u posljednje dvije godine, Amerikanci su sa Oružanim snagama Bosne i Hercegovine održali čak dvije zajedničke vojne vježbe na Manjači, kod Banja Luke, što je bila jasna poruka za Srbiju, koju vladajući režim u Banja Luci nije baš najbolje shvatio.
Zapad, na čelu sa Sjedinjenim Državama, Srbima trenutno nudi “historijsku priliku” – kako to Vučić naziva, ali čini se da Srbi iz Republike Srpske ponovo biraju pogrešnu stranu i politiku, što je faktor koji će ih odvesti ka porazu. Glavni razlog zbog kojeg Bosna i Hercegovina nije pristala sudjelovati u projektu “Otvorenog Balkana” vjerovatno je politika i retorika Milorada Dodika, čim je iz jednog ruka nanio štetu samoj Srbiji i njenom cilju da politički sredstvima, i u miru polako osvoji ono što nije uspjela ratovima.
Ukoliko se pogleda u zadnjih 10 godina na Zapadni Balkan, velika većina investicija i ujedno najpovoljniji krediti dolazili su iz SAD-a i EU.
U drugu stranu, Rusija, čije su investicije na Zapadnom Balkanu neznatne, provodi militarizaciju regije, koju godišnje napuštaju milioni ljudi s ciljem da podstakne nove sukobe, kako bi se preko Srba obračunavala sa Zapadom zbog situacije u Ukrajini i drugim regijama.
Kada je riječ o Kini, na sceni je vidljiva tzv. “dužnička diplomatija”, posebno u Srbiji i Crnoj Gori. Kada zadužene zemlje nisu u stanju da isplate dugovanja Pekingu, događa se kao u slučaju Šri Lanke, koja je Kini bila prinuđena predati luku, ili Ekvadora, koji je bio prinuđen da u zamjenu za kredit prepusti Kinezima gotovo cjelokupnu proizvodnju nafte u zemlji.
Pakistan je također zatražio dug od MMF-a kako bi servisirao svoje ogromne dugove prema Kini. U sličnoj situaciji se našla i Crna Gora, koja je potražila zapadno utočište kako bi smanjila kamate prema Kini. Teško da političari poput Milorada Dodika, i države poput Srbije, koje se oslanjaju na partnere sa istoka, mogu dočekati bolju sudbinu.
Neisplativa politika Milorada Dodika i njene posljedice
Prizori i događaji iz današnjeg Afganistana i Iraka, i ulazak ruskih plaćenika u Libiju, bili su veliko ohrabrenje za zagovornike ideje velike Srbije na Balkanu. Jedan dio Srba je ohrabren činjenicom da se američka vojska i međunarodne snage povlače iz nekoliko svjetskih regija, računajući da bi se nešto slično sutra moglo događati na Kosovu i Bosni i Hercegovini, u čemu vide priliku.
Međutim, ovo pokazuje nerazumijevanje američkih prioriteta. Amerikanci nisu doživjeli nikakav vojni poraz niti u Afganistanu niti u drugim regijama. Jednostavno američka politika je sa dolaskom Trumpa doživjela zaokrete, te su se promijenili njeni prioriteti, iako je to u jednu ruku značio politički poraz.
Amerikanci trenutno imaju dva glavna fokusa: Pacifik i Evropa, dok se ostale regije poput Bliskog istoka i Afganistana smatraju sporednim za američke interese. To je vidljivo iz njihovog najnovijeg dokumenta pod nazivom vizija NATO 2030.
Oni se neće povući iz regije Evrope, naprotiv za očekivati je prošireni angažman NATO-a u regiji cijelog Balkana protiv Rusije i Kine, dok će najveću cijenu vjerovatno platiti njihovi regionalni saveznici poput Srbije i Republike Srpske. Globalna dinamika jednostavno nije naklonjena politici koju želi da vodi Milorad Dodik i Srbi koji ga podržavaju. Za bilo koji velikodržavni projekat potrebna je podrška međunarodnih sila, prvenstveno SAD-a i NATO-a, koju Srbi nemaju.
Stoga je scenarij raspleta u BiH situacija u kojoj će Dodikov režim biti uklonjen sa političke scene, da li odlukama novog Visokog predstavnika ili hapšenjem, koje će podržati međunarodna zajednica, dok će Srbija zbog svojih ekonomskih interesa uglavnom ostati po strani i posmatrati. Republika Srpska je dovedena u poziciju gdje nema šta da se dobije, ali ima puno toga da se izgubi.
Autor: F.T
