Analiza: Koji su kapaciteti Turske za razvoj nuklearnog oružja?

Pakistanski premijer Imran Khan i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan 04.01.2019 (Fotografija: tccb.gov.tr)

„Nekoliko zemalja ima rakete s nuklearnim bojevim glavama, ne jednu ili dvije. Ali nama kažu da ih mi ne možemo imati. To ne mogu prihvatiti,” rekao je predsjednik Erdogan povodom stote godišnjice turskog oslobodilačkog rata


Turska je potpisala ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) kao država koja nema nuklearno oružje 1980. godine, što znači da se Ankara složila da se odrekne razvoja ili nabave nuklearnog oružja.

Turska je također potpisala Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih testova 1996. godine, kojim se zabranjuju bilo kakve nuklearne probe i testiranja.

Uz to, od 1952. godine, Turska je postala dio NATO-a. Prema NATO-ovim sporazumima, pet evropskih zemalja – Belgija, Njemačka, Italija, Holandija i Turska – posjeduje američko taktičko nuklearno oružje.

U zračnoj bazi Incirlik, Ankara nezvanično skladišti najveći dio američkog nuklearnog arsenala i više od bilo koje druge države NATO-a, oko 50 termonuklearnih gravitacijskih bombi B61.

Prototip GPS-navođene B61-12 (Fotografija: USAF)

Turska, međutim, niti obučava svoje pilote za nuklearne misije niti posjeduje avione potrebne za isporuku tog oružja. U međuvremenu, uprkos zabrinutosti tokom posljednjih nekoliko godina oko održavanja ovog oružja u bazi Incirlik, još uvijek nema naznaka da su se Sjedinjene Države ili NATO krenuli u njegovo povlačenje.

State Department također je naglasio da je Turska “pokrivena NATO članom 5 klauzule o kolektivnoj odbrani, koja pojačava odbranu i sigurnost Turske“.

Unatoč tome, Erdogan je nagovijestio potencijalno traganje Turske za nuklearnim oružjem tokom svog govora na Generalnoj skupštini UN-a 24. septembra 2019. godine rekavši da “pozicija nuklearne sile treba ili biti zabranjena za sve ili dopuštena za sve“.

“Nema razvijene nacije na svijetu koja ih nema,” govorio je tada Erdogan.

Iako ova izjava naglašava Erdoganovu spremnost da bude nezavisan u svojoj odbrambenoj strategiji, umjesto da ostane pod radarom i sarađuje sa Zapadom, domaća politika Turske prema nuklearnoj industriji nije tako jasna.

S porastom napetosti oko zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana protiv iranskog nuklearnog programa, i kontinuiranih optužbi o izraelskim nezvaničnim prijetnjama nuklearnim oružjem, Turska polako gubi alternativu.

“Turski predsjednik zapravo nije signalizirao skoru odluku o razvoju nuklearnog oružja,” napisao je Aaron Stein, direktor Bliskoistočnog programa na Institutu za vanjsku politiku.

Umjesto toga, kaže Stein, Erdogan tvrdi da Zapad nije uspio tretirati Tursku jednako i, kako bi “ispravio nepravdu”, traži svoje mjesto za stolom.

Potencijal Turske za razvoj nuklearnog oružja

Krajem maja 2019. godine turski izvori izvijestili su da je turska vojska borbeno testirala balističku raketu Bora tokom operacije Kandža, protuterorističke kampanje usmjerene na suzbijanje djelovanja PKK u sjevernom Iraku.

Događaj je označio prekretnicu za rastuću odbrambenu sposobnost Turske. Taktički balistički sistem Bora je službeno predstavljen 2017. godine, na izložbi IDEF-17, od strane kompanije ROKETSAN.

Taktički balistički sistem Bora Khan (Foto: Roketsan)

Napraviti nuklearnu bojevu glavu je prvi dio procesa, dok je sredstvo kojim će se efektivno ova nuklearna bojeva glava isporučiti ka neprijatelju drugi dio u razvoju nuklearnog oružja.

Korištenje borbenih aviona ili krstarećih raketa za nuklearni napad nije se pokazalo toliko efektivnim, pogotovo na većim udaljenostima, jer lako mogu biti otkriveni i oboreni prije nego što stignu do cilja.

Iz ovog razloga mnoge države posežu za razvojem brzih balističkih raketa, koje su srednjeg (MRBM) i interkontinentalng dometa (ICBM).

Turska već godinama unazad razvija svoj arsenal balističkih projektila, što su potvrdili brojni turski zvaničnici pa i sam predsjednik u javnim istupima.

Posebno su više puta naglašavali kako sa dosadašnjim dometima ovih oružja nisu zadovoljni, i kako će proizvoditi rakete većeg dometa, i do nekoliko hiljada kilometara.

2011. godine tadašnji premijer Erdogan govorio je na ovu temu, izjavivši:

“Naš susjed Iran je napravio rakete dometa 2000-2500 kilometara. Na godišnjem sastanku sam upitao generale “koliko je domet naših raketa?” Odgovorili su najvše 150 kilometara. To je nedopustivo, moramo to poboljšati,” odgovorio je tadašnji turski premijer.

Međutim, brojni vojni stručnjaci smatraju kako je razvoj balističkih raketa sa većim dometima jednostavno nije efikasan i isplativ, ukoliko se koriste konvencionalne bojeve glave.

Razlog za ovo je uglavnom veliko odsupanje od cilja (CEP), koje u pojedinim slučajevima iznosi između 50 i 500 metara za balističke rakete srednjeg i dugog dometa.

Stoga, praksa u svijetu je korištenje nuklearnih bojevih glava, velike razorne moći, čija efikasnost nije upitna čak i pored odstupanja od nekoliko desetina ili stotina metara od cilja.

Turska je sa Rusijom također krenula u izgradnju prve nuklearne elektrane Akuyyu, također je i sa Japanom postignut dogovor o izgradnji druge nuklearne elektrane u turskom gradu Sinopu.

Turska također posjeduje velike rezerve uranija, i samim tim mogućnost proizvodnje plutonija.

Vanjska pomoć u pogledu razvoja nuklearnog oružja

Većina država koje danas posjeduju nuklearni arsenal primile su određenu pomoć izvana u samom razvoju tehnologije.

Izrael je sarađivao sa Francuskom i u manjem obimu sa Velikom Britanijom, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja su također imali pomoć sa Zapada ili od strane Sovjetskog saveza.

Posljednjih godina Turska se našla pod brojnim optužbama kako u tajnosti razvija nuklearno oružje. Jedna od takvih optužbi došla je od njemačke obavještajne službe BND 2015. godine, gdje je BND navodno bio upleten u brojne špijunaže unutar Turske.

Također posljednjih mjesec dana brojni indijski mediji govore o tajnim susretima između turskih i pakistanskih vojnih delegacija, čija je glavna tema transfer (know-how) pakistanske nuklearne tehnologije Turskoj.

Turska je u prošlosti bila uključena u aktivnosti pakistanskog krijumčara nuklearne tehnologije Abdula Qadeer Khana, koji je između 1987. i 2002. godine prodao hiljade centrifuga Iranu, Sjevernoj Koreji i Libiji.

Elektronika ovih centrifuga je dolazila iz Turske. Khan je čak razmišljao o premještanju cijelog svog ilegalnog proizvodnog kapaciteta centrifuga u Tursku. 1998. godine, tadašnji pakistanski premijer Nawaz Sharif ponudio je Turskoj „nuklearno partnerstvo“ u nuklearnim istraživanjima.

Štoviše, još uvijek postoji prirodno partnerstvo između obje zemlje koje potječe od turske podrške pakistanskom nuklearnom programu. Tada su mnoge komponente koje Pakistan nije mogao zvanično nabaviti isporučene Pakistanu preko Turske.

Sa razvojem iranskog i prijetnji od izraelskog nuklearnog oružja, Turska, kako bi uspostavila i održala balans moći na Bliskom istoku, jednostavno nema drugog izbora osim da krene u razvoj slične tehnologije, ukoliko to već nije započela.

AutorF.T

Podijelite: