Može li se tursko ratno zrakoplovstvo suprostaviti moćnoj ruskoj vojsci u zraku?

Turski borbeni avioni F-16 vrše nadopunu goriva u vazduhu u blizini sjevernog Kipra (FOTO: Tursko ministarstvo odbrane)

Veličina državnog teritorija, nedovoljna vojna infrastruktura na jugozapadu Rusije je glavni izazov u eventualnom zračnom sukobu sa Turskom.


Rusko ratno zrakoplovstvo je prema broju aviona drugo najveće ratno zrakoplovstvo u svijetu, sa zadatkom da kontroliše i zaštiti ogroman teritoriji Ruske Federacije. Međutim, u posljednje tri decenije, nakon raspada Sovjetskog Saveza, rusko ratno zrakoplovstvo se susrelo sa brojnim izazovima i problemima.

Na drugoj strani, iako brojčano manje, tursko ratno zrakoplovstvo se oslanja na jednu od najvećih flota naprednih višenamjenskih borbenih aviona F-16, koji su posljednjih decenija prošli brojne modernizacije i određene nadogradnje.

Rusko ratno zrakoplovstvo

Između 1990. i 2000. godine rusko ratno zrakoplovstvo, nakon raspada SSSR-a, bilo je primorano iz upotrebe povući nekoliko hiljada borbenih letjelica.

Prije otprilike deset godina, rusko ratno zrakoplovstvo bilo je palo na cifru od gotovo nešto više od 1000 zrakoplova, uključujući bombardere i mornaričku avijaciju.

Avioni ruskog ratnog zrakoplovstva, uključujući Su-34, Su-24M, Su-27, Su-30 i MiG-29 (Foto: Wikimedia)

U proteklih deset godina situacija je počela da se popravlja, te su 2014. i 2015. godina važile za zlatne godine kada je riječ o proizvodnji i uvođenju novih borbenih letjelica u ruski inventar. Međutim, situacija od tada pa sve do danas ponovo je krenula nizbrdo.

Glavninu ruskog inventara čine borbeni avioni Mig-29, Mig-31, Su-27, Su-30, Su-34, Su-35 u nekoliko konfiguracija.
Gledajući na papiru, ruski inventar borbenih letjelica je zaista impresivan po broju borbenih aviona danas, iako se ovakvo nešto ne može reći za stepen tehnološke opremljenosti ovih letjelica.

Ruski borbeni avioni generalno imaju vrlo ograničen dolet i većina ne posjeduje mogućnost dopune goriva u vazduhu.
Čak i novi ruski borbeni avioni koriste relativno staru tehnologiju. Modernizovani SU-30SM je kombinacija starije i novije tehnologije. Njegov radar i avionika su prema zapadnim standardima tehnologija iz devedesetih godina. Radi se o vrlo teškom avionu, čiji vanjski dizajn seže iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Također koristi pasivni elektronički radar (PESA), koji je po mnogo čemu inferiorniji kada je riječ o preciznosti, otpornosti na elektronske protivmjere u odnosu na zapadne radare, posebno kada je riječ o AESA radarima. Su-35 također nije tako napredna tehnologija, ponajviše zbog pasivnog elektroničkog radara, koji se u mogućnostima jednostavno ne može mjeriti sa sposobnostima zapadnih AESA radara.

Ono što je manje poznato je da većina ruskih višenamjenskih borbenih aviona ne može izvoditi precizne navođene napade na kopnene ciljeve. Čak i novi višenamjenski borbeni avion Su-34 se oslanja na stare nišanske sisteme, sa vrlo ograničenim mogućnostima.

Ruski višenamjenski avion Su-34 (FOTO: Wikimedia)

Ustvari najnoviji ruski nišanski sistem T220 tzv. “targeting pod” za otkrivanje, praćenje i gađanje kopnenih ciljeva viđen je samo na nekim egipatskim Su-35S avionima, iako većina ruskih aviona ne posjeduje ovu mogućnost.

Rusija se još uvijek oslanja na staru sovjetsku doktrinu kopnene vatrene moći, dok većina njenih višenamjenskih borbenih aviona poput Su-30, Su-35 i drugih, nije u mogućnosti izvoditi precizno navođene napade na kopnene mete.
Većina ruskog arsenala za zrak-zemlja misije su još uvijek nenavođene bombe, što je ogroman nedostatak za rusku vojsku.

Zaostatak tehnologije je vidljiv i na polju zrak-zrak raketa. Većina ruskih lovačkih aviona koristi rakete R-27 i R-73, u nekoliko varijanti, koje uglavnom potječu iz Hladnog rata. Pored brojnih drugih nedostataka, ruskim zrak-zrak raketama nedostaje inercijalna i GPS navigacija, kao i data-link sistem koji posjeduju zapadne rakete.

Ova prednost omogućava zapadnim raketama poput AIM-120 daleko veći domet, preciznost na velikim udaljenostima, kao i daleko veću otpornost na elektronske protivmjere. Pored svega toga, Rusija ima veliki problem sa pilotima i njihovom obukom. U 2016. godini, rusko ratno zrakoplovstvo imalo je nedostatak od približno 1300 pilota, što znači da određeni avioni u određenim misijama neće biti dostupni za upotrebu.

Još teža situacija je sa treningom i obukom ruskih pilota. Vojnim pilotima je godišnje potrebno minimalno 50 sati leta, kako bi održali osnovne neborbene sposobnosti leta. Broj preko 150 sati leta godišnje omogućava pilotu da razvija sposobnosti izvođenja zrak-zrak, zrak-zemlja i drugih vrsta kompleksnih misija.

200 sati leta godišnje se smatra idealnim za razvoj sposobnosti gotovo svih mogućih vrsta misija koje izvodi višenamjenski borbeni avioni. Međutim, rusko ministarstvo odbrane objavilo je u 2019. godini da su ruski piloti imali obuku od svega 90 sati godišnje u prosjeku, što je jako loše za državu koja se smatra jednom od najmoćnijih svjetskih sila.

U ove ruske statistike ulaze i sati leta transportnih aviona, koji se generalno puno više koriste nego borbeni avioni, što govori u kako teškoj situaciji se nalazi rusko ratno zrakoplovstvo posljednjih godina. Čak i sa prosjekom od 100 sati leta godišnje, ruski piloti jednostavno nemaju priliku da razviju napredne sposobnosti za izvođenje kompleksnih zračnih misija u vazduhu.

Prema određenim izvorima, ruski piloti gotovo i da nemaju obuku za misije dopune goriva u vazduhu, što je ponovo veliki nedostatak. Rusija je prema određenim izvorima 2012. godine imala 20 AWACS zračnih radara i 20 aviona za dopunu goriva u vazduhu. Danas se ova flota navodno i više nego prepolovila. Rusko ratno zrakoplovstvo danas posjeduje svega nekoliko operativnih AWACS zračnih radara, koji tehnološki zaostaju za zapadnim konkurentima najmanje dvadeset godina.

Rusija je tek posljednjih godina shvatila značaj umreženosti svoje zračne flote, te sa najnovijim avionom Su-57 nastoji implementirati napredne data-link sisteme koji zapadni avioni koriste već gotovo dvije decenije.

Tursko ratno zrakoplovstvo

Iako u posljednjoj deceniji nije došlo do značajnijih nabavki borbenih aviona, tursko ratno zrakoplovstvo u posljednjoj deceniji primilo je isporuku četri tehnološki vrlo napredna Awacs zračna radara, koji važe za najnaprednije u svijetu.

Turski tanker za dopunu goriva u vazduhu KC-135, F-16 i E7-T AWACS zračni radar (FOTO: Tursko ministarstvo odbrane)

Tursko ratno zrakoplovstvo je treći najveći korisnik flote F-16 višenamjenskih borbenih aviona, nakon SAD-a i Izraela. Turska je također postala jedna od rijetkih zemalja koja je u mogućnosti da pod licencom lokalno proizvodi borbene avione F-16.

Pored aviona F-16, tursko ratno zrakoplovstvo u operativnoj službi još uvijek održava F-4 Phantom ll u značajnom broju, koji su proteklih godina prošli značajne modernizacije.

Posljednjih godina turski F-16 prošli su također određene modernizacije, od kojih su neke još uvijek u toku.
Turski F-16 opremljeni su naprednim sistemom za elektroničku samo-zaštitu pod nazivom SPEWS-ll, koji je razvijen zajednički u saradnji između turske kompanije Aselsan i britanske kompanije BAE systems.

Uskoro se očekuje početak opremanja turskih F-16 sa lokalno razvijenim AESA radarom, što će značajno unaprijediti sposobnosti ovih aviona. Posljednjih godina uočljiv je napor na razvoju domaće municije za borbene avione, poput krstarećih raketa SOM, laserski navođene municije, antiradijacijskih i zrak-zrak raketa.

Turski borbeni avioni bi već od naredne godine mogli potpuno da se oslone na domaće kapacitete proizvodnje svih vrsta municije, što će značajno umanjiti troškove i ovisnost o stranim dobavljačima.

Turski višenamjesnki borbeni avion F-16 opremljen sa krstarećom raketom SOM (FOTO: SSB)

Nakon pokušaja vojnog puča 2016. godine, tursko ratno zrakoplovstvo se također susrelo sa nedostatkom vojnih pilota, te je bilo prinuđeno započeti sa obukama novih regruta. Kada je riječ o treningu i obuci, turski piloti u prosjeku godišnje lete oko 180 sati, što govore statistike u posljednjih pet godina, i u tom segmentu su u samom svjetskom vrhu.

Kada je riječ o vojnoj doktrini turskog ratnog zrakoplovstva, ona je u skladu sa NATO standardima. Turski borbeni avioni i bespilotne letjelice za misije zrak-zemlja uglavnom se oslanjaju na precizno navođeni arsenal laserski navođene municije, što je velika prednost u eventualnom sukobu.

Link-16 je standardizirani komunikacijski data-link sistem koji koriste NATO članice, uključujući i tursko ratno zrakoplovstvo, za prijenos i razmjenu taktičkih podataka u stvarnom vremenu koristeći veze između prijateljskih jedinica na bojnom polju, poznatu i kao TADIL-J. Ovaj umreženi sistem omogućava turskim pilotima značajnu prednost u eventualnom sukobu sa bilo kojim regionalnim protivnikom.

Jedan od najvećih arsenala bespilotnih letjelica u svijetu omogućava Turskoj brojne prednosti u izvođenju zrak-zemlja misija, na način da uopće ne mora razikovati gubitke skupih borbenih aviona ili zarobljavanje pilota, kao i vrlo nisku cijenu po satu leta.

Finalni zaključak

Rusko ratno zrakoplovstvo posjeduje značajno veći broj borbenih aviona, kao i bombardera. Međutim, u potencijalnom sukobu sa Turskom, Rusija bi se susrela sa brojnim problemima, koji su puno veći nego što to većina očekuje.

Glavni i možda najveći problem je ogroman teritoriji Ruske Federacije koji pokriva rusko ratno zrakoplovstvo. Rusija, pored prijetnji na svom istoku i sjeverozapadu, jednostavno ne može sebi priuštiti da više od jedne trećine svoje avijacije rasporedi na jugozapad zemlje.

Drugi faktor koji limitira rusku vojsku u eventualnom sukobu je vojna infrastruktura, uključujući vojne aerodrome i logističku podršku na jugozapadu zemlje, koja nije u mogućnosti da primi i održava tako veliki broj aviona istovremeno, koji je potreban da se odgovori na prijetnju koju eventualno može predstavljati Turska.

Turska se u tom pogledu nalazi u znatno povoljnijoj situaciji jer je u mogućnosti da aktivno koristi gotovo sve raspoložive borbene letjelice, koristeći svoju flotu aviona KC-135 za dopunu goriva u vazduhu.

Najbolji takav primjer je prošlogodišnja vojna vježba turske mornarice i ratnog zrakoplovstva na obalama Libije, gdje su turski borbeni avioni F-16 proveli čak 8 sati u vazduhu, na udaljenosti većoj od 1500 kilometara od svojih matičnih vojnh baza.

Kada je riječ o borbenim sposobnostima, umreženosti, tursko ratno zrakoplovstvo je tehnološki u prosjeku superirornije i koristi naprednije borbene avione, sa naprednijom avionikom, senzorima, radarima i zrak-zrak raketama u odnosu na Rusiju.

Iako na papiru brojčano manje, obučenost i borbeno iskustvo turskih pilota je na višem nivou u odnosu na ruske pilote, uzimajući u obzir različite vrste misija u kojima sudjeluju te broj sati leta na godišnjem nivou.

Vojni aerodromi u Turskoj, koji su izgrađeni za vrijeme Hladnog rata po NATO standardima, napravljeni su pod pretpostavkom da će se jednog dana dogoditi masovni sovjetski raketni napad na NATO članicu Tursku. Tako su borbeni avioni na ovim aerodromima zaštićeni vrlo čvrstim betonskim bunkerima, koji bi omogućili da tursko ratno zrakoplovstvo ostane operativno i u situaciji najtežih raketnih udara.

Stoga se da zaključiti da bi ulazak u eventualno takav sukob i iz ugla Turske i same Rusije značio veliki gubitak u vojnoj tehnici, koja nijedna od dvije strane ne može ekonomski podnijeti.

Navedeni su brojni problemi i nedostaci ruske vojske, ali glavni korijen problema ustvari za sve je novac. Rusija želi posjedovati takvu vojsku kakvu sa sadašnjim budžetom nije u mogućnosti finansijski održavati operativnom.
Ukoliko bi Rusija posegnula za rezovima troškova, to bi omogućilo investicije u novu opremu, sisteme i naprednije obuke. Međutim, glavni problem je ogroman državni teritoriji Rusije, koji bi u toj situaciji ostao možda nedovoljno vojno pokriven.

Autor: F.T

Podijelite: