Turska je demonstrirala drugim zemljama da može obuzdati Rusiju bez pomoći SAD-a i zapadnoevropskih sila, dodajući novi element strateškim proračunima Moskve
Nepisana pravila koja regulišu sveukupno ponašanje Rusije i Turske omogućila su dvjema zemljama da nastave svoj odnos, uprkos očiglednim neslaganjima u nekoliko zona sukoba.
Zajednički energetski projekti, kao i kupovina ruskog PZO sistema S-400, poslužili su kao zaštitni sloj u odnosima kako bi se spriječio kolaps sličan posljedicama rušenja ruskog borbenog aviona od strane Turske 2015. godine. Ipak, ruski zvaničnici u posljednje vrijeme artikuliraju otvorene prijetnje prema Turskoj.
Šta stoji iza promjene tona u Moskvi?
“Toplo preporučujemo našim turskim kolegama da pažljivo analiziraju situaciju i prestanu potpirivati militaristički osjećaj Kijeva”, izjavio je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Prije ove izjave, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova kritizirala je Tursku zbog obećanja podrške turskom stanovništvu krimskih Tatara, rekavši: „Ako se ova retorika nastavi, morat ćemo obratiti pažnju na slična pitanja u Turskoj. Ne bismo to željeli raditi, pa se nadam da će nas tursko Ministarstvo vanjskih poslova danas saslušati ”.
Oštra i prijeteća retorika prati rusku zabranu turističkih putovanja u Tursku. Iako Rusija tvrdi da iza ove odluke stoje brojke zaraženih virusom Covid-19 u Turskoj, čini se da je to odluka povezana s nedavnom eskalacijom između Ukrajine i Rusije. Posljednji put je Rusija izrekla ovu sankciju kada su se odnosi urušili 2015. godine. To je izričita sankcija usmjerena na tursku ekonomiju, jer turizam čini 12% posto turskog BDP-a, a ruski turisti su među najvećim posjetiteljima.
Tursko-rusko balansiranje na ivici rata ostaje netaknuto, što se vidi u izjavi Lavrova da se Rusija sjeća kako je Turska zadržala svoju poziciju oko kupnje S-400, unatoč velikom pritisku. Međutim, nova dinamika može oblikovati budućnost tursko-ruskih odnosa.
Kada su Rusija i Turska normalizirale svoje odnose 2016. godine, mnogi nacionalistički ruski komentatori i analitičari tvrdili su da je ovo turska predaja pred ruskom moći
Pet godina kasnije, vode se rasprave o mogućoj implementaciji „turskog modela“ sukoba u Ukrajini. Analitičari su nagađali o mogućnostima obnove sukoba po uzoru na Nagorno-Karabah u Donbasu, gdje će turski dronovi Bayraktar TB2 otvoriti put oslobađanju ukrajinske teritorije od strane ukrajinskih oružanih snaga.
Sposobnost Turske da zaustavi Rusiju u Siriji, uspjeh Turske u preokretanju vojnog odnosa snaga u Libiji protiv pučističkog generala Halife Haftara, kojeg podržava Rusija, i presudna uloga koju je Turska imala u Nagorno-Karabahu, nisu samo vojne pobjede; postali su model za ograničavanje Rusije bez pomoći SAD-a.
Kada su Turci oborili ruski borbeni avion koji je narušio turski zračni prostor, turski NATO partneri ostavili su Tursku samu. Države saveznice su povukle sisteme Patriot raspoređene u Turskoj, kao dio napora NATO-a da zaštiti Tursku od potencijalne agresije koja bi se prelila iz Sirije – osim, naravno, Španije. Štoviše, Turska se našla sama u sukobu u sirijskom Idlibu i Libiji kako bi ograničila Rusiju. Kao da nedostatak i povlačenje podrške nije dovoljan, države NATO-a čak su kritikovale Tursku zbog podrške teritorijalnom integritetu Azerbejdžana.
Turska je na teži način naučila da ne može vjerovati svojim NATO partnerima u obuzdavanju Rusije, pa se Turska oslonila na samu sebe: Selčuk Bayraktar – um koji stoji iza bespilotne letjelice TB2 Bayraktar – postao je turski simbol u obuzdavanju Rusije. Nije slučajno što je Bajraktarova kompanija Baykar osnovala zajedničku kompaniju s Ukrajinom pod nazivom “Crnomorski štit”. Zahvaljujući tursko-ukrajinskoj saradnji, Turska je proizvela bespilotnu letjelicu Akinci sa još većim sposobnostima od borbeno dokazanih bespilotnih letjelica Bajraktar TB2.
Turska se oslanjala na svoje diplomatske sposobnosti za stvaranje saveza
Neovisno od NATO-a, Turska je njegovala svoj odnos i saradnju sa Ukrajinom, Azerbejdžanom, Libijom, sirijskom privremenom vladom i državama u istočnoj Evropi. Čineći to, Turska je stvorila mali savez kako bi obuzdala Rusiju.
U Evropi su države poput Poljske i Rumunije pomno motrile turski model. Vidjeli su iskustvo Turske i znaju da se ne mogu osloniti samo na NATO protiv Rusije. Nadalje, francuska pozicija da šarmira Rusiju dodatno je povećala strah među tim državama.
Uvidjevši da je moguće ograničiti Rusiju bez pomoći SAD-a ili zapadnoevropskih država, istočnoevropske države pokazuju sve više i više interesa za turski model. Stoga nije slučajno što je Poljska odlučila da kupi bespilotne letjelice Bayraktar TB2. Mađarska, Kazahstan, Rumunija i baltičke države daljnji su potencijalni kandidati.
U očima Rusije, balansiranje na ivici rata sa Turskom je funkcionalno, i u njihovom je interesu da izbjegnu izravnu konfrontaciju. Međutim, nadahnuće koje Turska pruža državama istočne Evrope nešto je novo i izvan ruske računice. Rusija se plaši da bi druge države u istočnoj Evropi mogle slijediti tursko vodstvo i ograničiti Rusiju bez oslanjanja na SAD i zapadnoevropske države poput Francuske.
Trenutno je Turska počela izvoziti svoj model i čini se da Rusija sankcionira Tursku zbog toga. Čini se da se Ankara neće povući. S vremenom će Moskva uvidjeti da sankcije ne djeluju i bit će prisiljena donijeti tešku odluku: ili da riskira neželjeni sukob s Ankarom ili da nastavi igrati prema nepisanim pravilima koja reguliraju rusko-tursku dinamiku.
Iako još uvijek predstoji određeno vrijeme, ovo je neizbježna odluka u budućnosti. Na taj način se može očekivati da će Turska ponuditi Rusiji poticaje da se odluči za potonje. Novi zajednički projekat za povećanje zaštitnog sloja u odnosima mogao bi biti od pomoći. Ili, računica se može u potpunosti promijeniti ako administracija Bidena bude vidjela ono što bivši članovi Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza vide u Turskoj.
Autor: Omer Ozkizilcik
