Iz Egipta u posljednjih godinu dana dolaze pozitivne izjave i potezi, koji mogu izgledati kao pozitivan pomak u odnosima između Turske i Egipta, iako to ne održava stvarno stanje odnosa
Egipat je kroz promociju svog prividnog zbližavanja sa Ankarom uspio podići cijenu i utjecaj kod svojih saveznika, uključujući Grčku, Izrael, UAE i Saudijsku Arabiju.
U dešavanjima posljednjih mjeseci između Turske, Saudijske Arabije, Emirata, Izraela i Grčke – Egipatski interesi su gotovo potpuno zapostavljeni ili ostavljeni po strani.
Od tada su egipatski zvaničnici krenuli u “provociranje” svojih bliskih saveznika, kroz poruke pomirenja prema Turskoj koje se ogledaju u kartama pomorskog razgranjčenja – prema kojima se gotovo u potpunosti poštuju turski interesi i tvrdnje o kontinentalnom pojasu u Istočnom Mediteranu.
Nakon što je Egipat nedavno objavio jednu ovakvu kartu pomorskog razgraničenja sa Turskom, nedugo nakon toga uznemireni grčki ministar diplomatije Nikos Dendias uputio se u hitnu posjetu Kairu.
Nakon Dendiasove posjete, Egipat je naknadno izmijenio karte prema željama Grčke, iako ponovo ostavljajući “otvorena vrata” za Tursku.
Međutim, zauzvrat je Grčka morala pristati na brojne ustupke prema Egiptu, jer Egipat i dalje nastavlja prijetiti potencijalnim “dogovorom” sa Turskom.
Radi se o ucjenjivačkoj politici Egipata prema njegovim bliskim saveznicima, što u praksi pokazuje kako je njihov savez na papiru snažan – međutim, u praksi vrlo slab.
Vojni savezi država u svijetu se generalno uspostavljaju na ideološkoj i političkoj osnovi. Međutim, savez uspostavljen uz američko posredovanje između Egipata, Emirata, Grčke, Izraela i Saudijske Arabije nema zajedničke ideološke osnove niti historijske temelje.
Zasniva se isključivo na tezi neprijateljstva prema Turskoj, čiju ekspanziju nastoje zaustaviti na svaki mogući način. Onog trenutka kada Turska prestane predstavljati prijetnju, ovaj savez će se urušiti.
Nakon neuspjeha u Libiji, Egipatska ofanziva u Čadu i Somaliji
Prije vojnog udara u Sudanu, u režiji UAE i Izraela, sudanski lider Omer el-Bešir važio je za jednog od najbližih saveznika Ankare u Africi.
U to vrijeme govorilo se o uspostavljanju turske vojne baze u Crvenom moru na otoku Suakin. Također počelo se govoriti i o investicijama i saradnji u drugim sektorima u Sudanu, što je ozbiljno zabrinjavalo turske konkurente u Africi i na Bliskom istoku.
Nakon svrgavanja Omera el Bešira, na vlast u Sudanu dolazi vojna hunta koja nastoji uspostaviti bliske odnose sa Izraelom i SAD-om, dok Turska i njeni interesi bivaju ostavljeni po strani.
Sa dolaskom pučista na vlast u Sudanu, Egipat je ovim razvojem situacije bio posebno ohrabren te je krenuo u obračun sa Etiopijom oko novoizgrađene brane na Plavom Nilu.
Egipat, koji se kroz modernu historiju nije puno interesovao za svoje afričke susjede, danas uspostavlja blisku i stratešku saradnju sa Sudanom, nakon čega nastoji uspostaviti sličnu saradnju sa Čadom i Somalijom.
Egipat, uspostavljajući saradnju sa regionalnim državama, nastoji primorati Etiopiju da odustane od namjere započinjanja druge faze punjenja etiopske brane (GERD), pokušavajući da ovu državu stavi u potpunu regionalnu izolaciju i blokadu.
Etiopija je država koja ne posjeduje izlaz na more i ovisna je o pomorskim lukama u Somaliji i Eritreji za međunarodnu trgovinu
Pored regionalnih država, glavna prepreka za Sisijev režim je snažno tursko prisustvo u Somaliji i Čadu, koje Egipat nastoji eliminirati, kako bi stekao regionalnu polugu za pritisak nad Etiopijom.
Turska sa ove dvije države ima zvaničnu saradnju na polju poljoprivrede, ekonomije, zdravstva i odbrane.
Etiopski parlament je 31. marta 2015. godine ratifikovao je sporazum o saradnji u oblasti odbrane između Turske i Etiopije. Također, Etiopija je zvanično zatražila pomoć Turske u posredovanju oko Nila sa Sudanom i Egiptom, nastojeći tako privući međunarodnu pomoć i podršku.
Ovo nije samo problem za Egipat, jer Izrael podjednako vidi veliku prijetnju u ekspanziji Turske širom Afrike.
Sa vojnim prisustvom u Somaliji, Turska može u potpunosti kontrolisati pomorski transport u Adenskom zaljevu. Sa vojnim prisustvom u Libiji, tj. sa planiranom pomorskom vojnom bazom u Misrati, Turska je u mogućnosti kontrolisati pomorske rute kroz Mediteran.
Problem koji Zaljevske države, Izrael i Egipat imaju sa Turskom je puno širi od Istočnog Mediterana ili samog prisustva u Somaliji.
Turski motivi u Africi nisu isključivo ekonomske prirode, jer kontrola najvažnijih pomorskih ruta je jednako važna za tursku viziju buduće dominacije na Bliskim istokom.
Naravno da će ekspanzije Turske u Africi donijeti prilike za nova ekonomska tržišta kao i pristup važnim prirodnim resursima.
Međutim, znajući da Turska neće odustati od svojih ciljeva u Africi, nije za očekivati da će uskoro doći do bilo kakve stvarne normalizacije odnosa između Egipta i Turske.
Može se lako zaključiti da će Egipat, kao izraelski saveznik na čelu sa Sisijem, iz Etiopije i Somalije izvući deblji kraj, posebno ukoliko se na situaciju gleda iz ugla egipatskog neuspjeha iz Libije, i također imajući u vidu da Etiopija uživa snažnu podršku Kine.
Autor: F.T
