Iranska okupacija Sirije i konkurencija sa Rusijom

11. decembar 2017. godine, ruski predsjednik Vladimir Putin (desno) i sirijski predsjednik Bashar al-Assad posmatraju trupe u zračnoj bazi Hemeimeem u Siriji. (Fotografija: Mihail Klimentijev/Sputnik)

Iran je se uspio učvrstiti u Siriji i brzo postaje nezaobilazna sila u zemlji

Od izbijanja rata u Siriji, Iran je pružao najvažniju podršku Asadovom režimu. Iranska vojna, finansijska i politička pomoć Damasku bila je presudna za sprečavanje pada režima. Pet godina Iran je održavao Assada na životu, a tek 2015. godine Assadov režim je osjetio potrebu za direktnom ruskom intervencijom.

Od tada je uloga Irana zasjenjena u medijima, ali na terenu Iran nastavlja trajno učvršćivati ​​svoje prisustvo u Siriji. Rusko rivalstvo s Iranom, iako je važno, ograničeno je, a izraelski zračni napadi ne mogu se nadmetati s iranskom dugoročnom strategijom.

Iako se mnogi usredotočuju na prisustvo iranskih šiitskih milicija u Siriji, u stvarnosti, najvažnija poluga Irana je socijalna, a ne vojna. Tijekom godina Iran je proširio utjecaj na alavitske manjine kojoj pripada i porodica Assad, te se zalagao za njihovo približavanje šiitskom shvatanju islama.

Da bi postigao ovaj cilj, Iran je izgradio svetišta kako bi ih koristio kao središta iranske propagande i olakšao vjerski motivisane posjete iranskih građana u Siriji.

Iran izričito pokušava pretvoriti alavitska vjerovanja u pro-iranska ali i povećati sirijsku pripadnost iranskom razumijevanju islama

Druga strategija Irana je poigravanje s demografskim podacima Sirije. Iako je najmanje 6,5 miliona Sirijaca izbjeglo iz zemlje, samo 8,5 miliona Sirijaca živi u područjima pod kontrolom Assadovog režima. Iako su većina izbjeglica bili sunitski Arapi, koji se protive Assadovom režimu, relativno mala populacija u područjima pod kontrolom režima pružila je Iranu novu priliku.

Iran je osnovao male šiitske četvrti u Damasku pružajući stranim državljanima sirijsko državljanstvo, uglavnom sačinjeno od afganistanskih izbjeglica. Štaviše, Iran ima određene geografske ciljeve u svojim demografskim promjenama.

Između ostalih, jedno od njih je područje oko međunarodne zračne luke u Damasku radi osiguranja iranske zračne linije za prebacivanje u Siriju, drugo je područje uz rijeku Eufrat, između Deir Ezzora i Abu Kamala radi osiguranja iranskog kopnenog puta u Siriju, i treće je sirijsko-libanska pogranična regija.

Dok se na prvom provodi demografski inženjering, a treći angažovanjem Hezbollaha u osiguravanju granice, drugi je sofisticiraniji. Pokrajina Deir-Ezzor sastoji se od sunitskih arapskih plemena s vrlo jakom plemenskom tradicijom.

Međutim, kako se regija nalazi gotovo u pustinji i ujedno je daleko od Izraela, Iran je iskorištava u svoju korist za izgradnju vojnih baza izvan naseljenih područja. Trenutno se jedna od najvećih grupa iranskih šiitskih milicija može naći u Deir Ezzoru.

Ipak, Iran ne ograničava svoje aktivnosti na vojne baze. Iran je u Deir Ezzoru uspostavio nekoliko kulturnih centara i vjerskih institucija. Iran ima ambicije da preobrati lokalno stanovništvo na šiizam, pružajući i novčane koristi preobraćenima. Zbog loših životnih uslova mnoga plemena su se već preobratila.

Na iračkoj strani granice, Iran je s pro-iranskim milicijama iz narodnih mobilizacijskih snaga uspio staviti pod kontrolu cijeli pustinjski pojas. Izraelski zračni napadi na iranske mete događaju se i u Deir Ezzoru, ali njihov je učinak ograničen.

Još jedan način na koji Iran osigurava svoje prisustvo u Siriji je ulaganjem u politički establišment u Damasku i Latakiji. Strategija mikro-upravljanja omogućava mu da se afirmiše i sudjeluje u donošenju važnih odluka. Iran je nedavno povećao svoj utjecaj na Assadov režim kroz manipulacije parlamentarnih izbora.

Sam Assadov režim izričito koristi Iran za protutežu Rusiji i za zaobilaženje ruskog pritiska zbog političkih promjena. Na primjer, u Asadovo ministarstvo vanjskih poslova Iran se uveliko infiltrirao, što mu omogućava provjeru i praćenje Rusije i sprječavanje diplomatskih razmjena i sporazuma bez iranskog pristanka.

Međutim, rivalstvo između Irana i Rusije najvidljivije je u oružanim snagama koje se bore za Assadov režim

Rusija radi na centralnom osnaživanju sirijskih vojnih jedinica, i povećanju sposobnosti pro-ruskih jedinica poput Tigrovih snaga, i pokušava uključiti bivše pobunjenike u Sirijsku arapsku vojsku.

Iran ulaže u šitske milicije i djeluje lokalno. Nacionalne odbrambene snage, šiitske milicije i pro-režimske sirijske milicije finansiraju se od strane Irana i pod iranskim su nadzorom.

Uz to, Iran angažuje Hezbollah i druge šiitske milicije u zemlji kako bi zaštitio svoje interese.

Na primjer, iransko prisustvo duž Eufrata omogućava Iranu da ostavi kontrolu nad trgovinom naftom između Assadovog režima i terorističke grupe YPG, koju podržavaju SAD. Iran redovito koristi taktiku vojnog prisustva za dobijanje unosnih ekonomskih ugovora, koje Rusija ponekad osporava.

Na ovaj način, Rusija je rasporedila 5. korpus u Deir Ezzor da bi uspostavila balans prema Iranu. Imajući na umu da 5. korpus čine bivši pobunjenici koji su kategorički anti-iranski, ovaj potez Rusije pokazuje da Rusija ne može biti protuteža Iranu.

Proruski vojni elementi u Siriji nisu spremni suprotstaviti se Iranu, jer imaju određeni nivo simpatija prema ovoj zemlji zbog iranske uloge u periodu između 2011. i 2015. godine. Većina vidi Iran kao glavni razlog opstanka Assadovog režima.

Stoga Rusija pokušava instrumentalizirati bivše pobunjenike protiv Irana, ali njihov učinak je ograničen. Sposobnosti 5. korpusa i njihov broj kao i njihovo geografsko prisustvo su ograničeni.

Iako Izrael nema sredstava da zaustavi iransku ekspanziju, Rusija nema potrebne lokalne partnere ili infrastrukturu da bi bila djelotvorna protuteža Iranu. Uz to, Rusija mora održavati odnos s Iranom u Siriji, jer obje države trebaju jedna za drugu kako bi održale svoju sirijsku politiku. Ukratko, Iran igra dugu utakmicu u Siriji i igra je efikasno.

Izvor: Omer Ozkizilcik/TRT World

Podijelite: