Četvrta generacija sukoba ili treći svjetski rat – Šta je to Hibridni sukob?

Obuka turskih specijalnih snaga (Fotografija: AA)

Raspadom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije svijet je ušao fazu hibridnih sukoba, počevši od Arapskog proljeća pa do posljednjih sukoba na Kavkazu

Dok se u svijetu decenijama unazad govori o trećem svjetskom ratu, računajući kako će to biti globalni konvencionalni sukob, brojni regionalni i lokalni ratovi zadesili su svijet.

Širom svijeta postoje mase ljudi koji još uvijek ne razumiju šta to u praksi podrazumijeva četvrta generacija ratovanja.

Šef generalštaba Velike Britanije upozorio je na ovu činjenicu, naglašavajući kako je treći svjetski rat već počeo i upozoravajući svijet kako bi uslijed pandemije mogao prerasti u konvencionalni sukob punog obima.

Ovaj rat je ustvari počeo još devedestih godina sa raspadom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, i nastavio se na Bliskom istoku kroz Arapsko proljeće sve do današnjih sukoba na Kavkazu i Centralnoj Aziji.

Početkom 21. stoljeća tj. nakon 2000. godine Amerikanci su tvrdili kako u svijetu više neće biti konvencionalnih ratova, kako će se budući sukobi voditi kao nekonvencionalni ili hibridni ratovi.

Tim povodom Amerikanci su povećali broj svojih specijalnih postrojbi i komandosa, smatrajući kako će upravo ove snage biti relevantan faktor dominacije u budućim ratovima.

Međutim, iz američkog ugla do danas su iscrpljeni svi potencijali hibridnog rata i situacija u svijetu se polako ponovo okreće ka globalnom konvencionalnom sukobu.

Problem leži u tome da Sjedinjene Države ne mogu voditi hibridne ratove protiv država kao što su Rusija i Kina, i tim se ponovo okreću mogućnostima konvencionalnog sukoba.

Hibridni rat podrazumijeva dobro obučene snage koje su upoznate sa obavještajnim radom, koje su sposobne djelovati samostalno i u grupama u raznim vrstama zadataka, uz visoku informatičku i tehnološku obučenost, koji jako dobro čitaju teren i konjekturu događaja.

Radi se o jedinicama koje su sposobne izvoditi padobranske skokove za dejstva u dubini neprijateljskog teritorija, ili kako bi obučavali druge jedinice i grupe na terenu, prikupljali podatke u specijalnim misijama kao i za široki spektar drugih zadataka.

Države poput Turske i Rusije su ovo odavno shvatile i krenule u ozbiljne pripreme, uspostavljajući nove jedinice i jačajući svoje snage koje svakog trenutka mogu biti raspoređene u raznim dijelovima svijeta.

Sposobnosti koje posjeduje današnja Turska u pogledu hibridnog ratovanja, ne posjeduje nijedna druga država unutar NATO-a

Događaji iz Katara, Libije, Nagorno-Karabaha i Sirije idu u prilog ovoj tezi. Sposobnosti Turske u hibridnom ratovanju danas su u samom svjetskom vrhu. Ovoj konstataciji u prilog idu dešavanja u Libiji i opsada Tripolija, kao glavnog grada, koji je se našao u okruženju od strane pučističkih snaga podražnih od strane Rusije, Francuske, UAE i drugih država.

Vojna vježba turskih mornaričkih komandosa (Fotografija: AA)

Ulaskom Turske u Libiju, ove snage su potpuno razbijene, što se moglo vidjeti na terenu, kada je Rusija počela dopremati borbene avione i ostalu opremu iz Sirije. Rusija je u Libiji doživjela poraz u hibridnom ratu i nakon toga se okrenula tradicionalnoj konvencionalnoj opciji.

Međutim, četvrta generacija rata ne znači nužno oružani sukob, jer meta može biti i ekonomija države, etničke-vjerske podjele i razne vrste sabotaža, tj. hibridni rat se gradi na slabostima neprijatelja.

Turska je dugo vremena radila na tome da eliminira svoje slabosti u pogledu ekonomije, rizika od unutrašnjih etničkih i međuvjerskih sukoba, kao i terorističke prijetnje.

Danas države koje ne mogu ući u direktni konvencionalni rat protiv Turske, tim što ne mogu postići svoje ciljeve u hibridnom sukobu, nemaju drugog izbora nego tražiti prostor za dogovor.

Kada država izađe kao pobjednik u hibridnom ratu, to otvara mnoga vrata za njenu diplomatiju, kao što se moglo vidjeti u slučaju Azerbejdžana i Libije.

Autor: F.T

Podijelite: