Četvrta generacija sukoba ili treći svjetski rat – Šta je to Hibridni sukob?

Obuka turskih specijalnih snaga (Fotografija: AA)

Raspadom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije svijet je ušao fazu hibridnih sukoba, počevši od Arapskog proljeća pa do posljednjih sukoba na Kavkazu

Dok se u svijetu decenijama unazad govori o trećem svjetskom ratu, računajući kako će to biti globalni konvencionalni sukob, brojni regionalni i lokalni ratovi zadesili su svijet.

Širom svijeta postoje mase ljudi koji još uvijek ne shvataju šta to u praksi podrazumijeva četvrta generacija ratovanja.

Ratovi četvrte generacije ili treći svjetski rat je tema među brojnim vojnim analitičarima.

Šef generalštaba Velike Britanije upozorio je na ovu činjenicu, naglašavajući kako je treći svjetski rat već počeo i upozoravajući svijet kako bi uslijed pandemije mogao prerasti u konvencionalni sukob punog obima.

Ovaj rat je ustvari počeo još devedestih godina raspadom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, i nastavio se na Bliskom istoku kroz Arapsko proljeće sve do današnjice i sukoba na Kavkazu.

Početkom 21. stoljeća tj. nakon 2000. godine Amerikanci su tvrdili kako u svijetu više neće biti konvencionalnih ratova, kako će se budući sukobi voditi nekonvencionalni ili hibridni ratovi.

Tim povodom Amerikanci su povećali broj svojih specijalnih postrojbi i komandosa, smatrajući kako će upravo ove snage biti relevantan faktor dominacije u budućim ratovima.

Međutim, do danas su iscrpljeni svi potencijali hibridnog rata i situacija u svijetu se polako ponovo okreće ka globalnom konvencionalnom sukobu.

Problem leži u tome da Sjedinjene Države ne mogu voditi hibridne ratove protiv država kao što su Rusija a posebno Kina, i tim se ponovo okreću mogućnostima konvencionalnog sukoba.

Hibridni rat podrazumijeva dobro obučene snage koje su upoznate sa obavještajnim radom, koje su sposobne djelovati samostalno i u grupama u raznim vrstama zadataka, uz visoku informatičku i tehnološku obučenost, koji jako dobro čitaju teren i konjekturu događaja.

Radi se o jedinicama koje su sposobne izvoditi padobranske skokove za dejstva u dubini neprijateljskog teritorija, ili kako bi obučavali druge jedinice i grupe na terenu, prikupljali podatke u specijalnim misijama kao i za široki spektar drugih zadataka.

Države poput Turske i Rusije su ovo odavno shvatile i krenule u ozbiljne pripreme, uspostavljajući nove jedinice i jačajući svoje snage koje svakog trenutka mogu biti raspoređene u raznim dijelovima svijeta.

Sposobnosti koje posjeduje današnja Turska u pogledu hibridnog ratovanja, ne posjeduje nijedna druga država unutar NATO-a, uključujući i Rusiju

Događaji iz Katara, Libije, Nagorno-Karabaha i Sirije idu u prilog ovoj tezi. Sposobnosti Turske u hibridnom ratovanju danas su u samom svjetskom vrhu. Najbolji primjer je opsada Tripolija, glavnog grada Libije, koji je se našao pod opsadom od strane pučističkih snaga podražnih od strane Rusije, Francuske, UAE i drugih država.

Vojna vježba turskih mornarički komandosa (Fotografija: AA)

Ulaskom Turske u Libiju, ove snage su potpuno razbijene, što se vidjelo na terenu, kada je Rusija počela dopremati borbene avione i ostalu opremu iz Sirije. Rusija je u Libiji doživjela poraz u hibridnom ratu i nakon toga okrenula se tradicionalnoj konvencionalnoj opciji.

Četvrta generacija rata ne znači nužno oružani sukob, jer meta može biti i ekonomija države, etničke-vjerske podjele i razne vrste sabotaža, tj. hibridni rat se gradi na slabostima države-neprijatelja.

Turska je dugo vremena radila na tome da eliminira svoje slabosti u pogledu ekonomije, rizika od unutrašnjih etničkih i međuvjerskih sukoba, kao i terorističke prijetnje.

Danas države koje ne mogu ući u direktni konvencionalni rat protiv Turske, tim što ne mogu postići svoje ciljeve u hibridnom sukobu, nemaju drugog izbora nego tražiti prostor za dogovor.

Kada država izađe kao pobjednik u hibridnom ratu, to ustvari otvara mnoga vrata za njenu diplomatiju, kao što se moglo vidjeti u slučaju Turske, Azerbejdžana i Libije.

Koliko je ustvari Turska vješta u planiranju i izvođenju hibridnog sukoba najbolje govori činjenica da savez država, uključujući Francusku, Rusiju, EU, Egipat i UAE nisu uspjele primorati ovu državu na povlačenje.

Naprotiv, kao najveći gubitnik posljednjih godina izašla je Francuska, koje danas nema niti u Siriji niti u Libiji, kao posljednje izgubila je gotovo sav utjecaj i na Kavkazu.

Situaciju na Kavkazu i utjecaj Francuske najbolje opisuje nedavna izjava predsjednika Alijeva, za vrijeme susreta sa članicama Minsk grupe na čelu sa Francuskom:

“Dolazak ovdje je bila vaša ideja, mogu reći još jednom pred kamerama da ja nisam pozvao Minsk grupu. Ako imate šta za reći, recite. Ukoliko ne, tražim od vas da idete”

Autor: F.T

Podijelite: