Zašto se Zapad ne suprostavlja Kini zbog pandemije koronavirusa?

Predsjednik Emmanuel Macron prima svog kineskog kolegu Xi Jinpinga zajedno s kancelarkom Angelom Merkel i predsjednikom Evropske komisije Jean-Claudeom Junckerom 26. marta 2019. godine u Jelisejskoj palači.

Nedostatak konsenzusa na Zapadu o prijetnji koju Kina predstavlja međunarodnom poretku vjerovatno će i dalje biti najteži problem za NATO i transatlantske odnose.

Godinu dana se nalazimo u najgoroj krizi koja je zahvatila svijet od Velike depresije. Zaduživanje je naglo poraslo, dovodeći budžetske deficite i nacionalne dugove na nečuvene razine, dok su ponovna zatvaranja i rastuće zabrinutosti za javno zdravlje potaknule socijalne nemire, iscrpile političke institucije i ostavile trag neuspješno ispunjenih obaveza.

Velika supresija 2020“ globalne ekonomije je bez presedana. U ovom trenutku jednostavno nemamo pojma o razmjeru štete po našu ekonomsku i socijalnu strukturu koja će se vjerovatno nastaviti očitovati dugo nakon što je ova pandemija krenula svojim tokom.

Pa ipak, izuzetno neobično, rijetko se čuje kako vladini službenici, think-tankeri i mediji spominju ime države koja je svima nama donijela ovu devastaciju.

Djelomično suzdržanost Zapada u kritiziranju Pekinga može se objasniti našom neviđenom i kontinuiranom ekonomskom ovisnošću o Kini – proizvodnja ključne robe i zaliha koje je prebacivanje proizvodnje donijelo najnaprednijim zapadnim ekonomijama

Pandemija je razotkrila u kojoj mjeri je radikalna centralizacija ključnih lanaca opskrbe zahvaljujući kineskom merkantilizmu (i zapadnoj pohlepi) učinila Kinu jedinim dobavljačem ključnih lijekova, lične zaštitne opreme i druge opreme potrebne za upravljanje globalnom zdravstvenom krizom.

Peking je uspio iskoristiti pukotine u domaćoj politici Zapada, okoristivši se sve jačim ideološkim podjelama koje su razbile nacionalni konsenzus širom EU i SAD-a, tako da nisu u stanju suočiti se s egzistencijalnom prijetnjom koju Kina predstavlja Sjedinjenim Državama i demokratijama širom svijeta.

I na kraju, obim zapadnih investicija u Kinu od sve većeg broja američkih i evropskih transnacionalnih kompanija učinio je konfrontaciju s Pekingom zbog pandemije jako teškom.

Pa ipak, temeljni razlog zašto se demokratije do sada nisu uspjele suprotstaviti Kini zbog odgovornosti za pandemiju jest sam opseg izazova koji ona postavlja pred Zapad i nedostatak konsenzusa, posebno između Sjedinjenih Država i njihovih evropskih saveznika , o prirodi prijetnje.

Sjedinjene Države vide Kinu i kao vojni i kao ekonomski problem

Bez obzira na to kako se američka strategija prema Kini razvijala sa novom američkom administracijom, stvarnost egzistencijalne prijetnje koju Kina predstavlja vitalnim interesima SAD-a, posebno u Pacifiku, uključujući i kod kuće, ne nestaje, bez obzira na povremene glasove u Washingtonu koji pozivaju na “detant” u američko-kineskim odnosima.

Opseg izazova izravno je vezan za veličinu kineske ekonomije (još uvijek nominalno manja od američke, ali u PPP kontekstu već nekoliko biliona dolara veće); ovu ekonomsku snagu Peking sada pretvara u korisne vojne sposobnosti.

Kineska rastuća vojna moć i njena geostrateška asertivnost u Aziji, Africi i sve više na Mediteranu i u Evropi sada su u punom vidokrugu.

Kineski masivni program brodogradnje izvor je sve veće zabrinutosti u SAD-u, s obzirom na ogroman broj brodova, kineska mornarica je već sada veća od američke mornarice, čak i ako ti brodovi zaostaju u tehnološkim sposobnostima u odnosu na američku flotu.

Kineski nosač aviona Liaoning stiže u vode Hong Konga 7. jula 2017. godine (Fotografija: AFP / Anthony WALLACE)

Sužava se i kineski tehnološki jaz s američkom vojskom. Višedecenijska udaljavanja američke industrije i, što je još važnije, omogućavanje Kini slobodnog pristupa Zapadnom društvu na svim nivoima, uključujući američke korporacije i univerzitete i istraživačke laboratorije, omogućili su Kini da izgradi modernu bazu za istraživanje i razvoj koji bi joj mogao pomoći da se Sjedinjene Države prestignu u ključnim oblastima novih tehnologija koje napreduju.

Sužavanje kvalitativnog jaza između američkog i kineskog sistema naoružanja izravna je posljedica višedecenijskog omogućavanja globalističkoj ideologiji da zasjeni američke nacionalne interese i strateška razmatranja nakon hladnog rata.

Iako Amerika sve više na Kinu gleda kao na višestruku prijetnju, Evropa još uvijek smatra da je to uglavnom ekonomski postavljeni problem, a u mnogim pogledima i ekonomska prilika

Pristup azijskom tržištu smatra se vitalnim za evropsku proizvodnju i izvoz bez kojeg bi bilo teško održati model evropskog socijalnog tržišta i politički konsenzus koji na njemu počiva.

Stoga su Evropljani vješti u izbjegavanju uvlačenja u tvrdu sigurnosnu vojnu dimenziju ubrzanog sukoba između SAD-a i Kine. Dakle, dok se Evropska unija probudila zbog kineskog grabežljivog merkantilizma i prateće krađe intelektualnog vlasništva, namjera joj je, barem zasad, da održi što je više moguće komercijalni status quo.

Opseg evropskih investicija u Kini i kritična važnost kineskog tržišta daju Pekingu značajan utjecaj na kontinent. Slično kao u Sjedinjenim Državama, evropski korporativni interesi i dalje lobiraju za nastavak postojećeg stanja.

Izazov koji Kina predstavlja za Sjedinjene Države i demokratski svijet, općenito je veći od prijetnje koju je za NATO predstavljao Varšavski pakt u vrijeme Hladnog rata.

Kineski uspon događa se u trenutku kada Sjedinjene Države izlaze iz dvije decenije neprekidnih ratova, koji ne samo da su koštali bilione dolara, već su i restrukturirali američku vojsku i umanjili njene sposobnosti borbenih operacija velikih razmjera protiv druge velike sile.

Tokom hladnog rata Sjedinjene Države su se suočile s samo jednim bliskim vojnim konkurentom: Sovjetskim Savezom – Maoistička Kina je u najboljem slučaju tada bila regionalni igrač.

Danas se Zapad suočava s dva bliska konkurenta u vojnoj areni, jer se Rusija svrstava uz Kinu u suprostavljanju Sjedinjenim Državama

Moskva je i dalje odlučna u reviziji posthladnoratovske nagodbe, dok je Peking želi u potpunosti zamijeniti onom koja je izgrađena oko vlastite moći i geostrateških prioriteta.

Nedostatak konsenzusa na Zapadu o prijetnji koju Kina predstavlja međunarodnom poretku vjerojatno će i dalje biti najveći problem za NATO i transatlantske odnose, predstavljajući temeljnu prepreku izgradnji izvodljive zajedničke strategije za obuzdavanje Kine i očuvanje Zapadne dominantne pozicije.

Sve dok takav konsenzus nedostaje, Peking će moći iskoristiti političke razlike i divergentne ekonomske prioritete Sjedinjenih Država i Evrope u svoju korist.

Izvor: Andrew A. Michta/Nationalinterest

Podijelite: