Zašto je strateško partnerstvo između Kine i Irana velika prijetnja za Tursku?

Susret vrhovnog duhovnog vođe Irana Ali Khameneia i kineskog predsjednika Xi Jinpinga

Iran i Kina produbljuju svoj strateški odnos. Za Tursku bi to moglo značiti Iran koji je regionalno ojačao

Tokom sjednice parlamenta u julu, iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif prvi put je priznao da njegova zemlja pregovara o 25-godišnjem strateškom partnerstvu s Kinom. Najava je uslijedila nakon oluje kritika zbog tajnih planova.

Mnogi stručnjaci, konzervativni zakonodavci, pa čak i bivši zvaničnici, poput bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, izrazili su protivljenje i optužili vladu da skriva detalje oko sporazuma.

Neki od njih otišli su još dalje i sugerirali su da će pakt omogućiti Kini da uz blagoslov režima oduzme resurse zemlje, odrekne se suvereniteta zemlje i pretvori Iran u državu ovisnu o Kini.

Ubrzo nakon toga, na društvenim mrežama procurio je nacrt teksta na 18 stranica. Neki su stručnjaci tvrdili da je to opći okvir oko kojeg strane pregovaraju. Dokument odražava želju za promoviranjem strateškog partnerstva između Irana i Kine, ne samo u područjima koja pokrivaju sektor ekonomije, energetike, finansija, trgovine, turizma, infrastrukture i komunikacija, već i drugim oblastima kao što su sigurnost, odbrana, vojni i obavještajni sektori.

Za razliku od drugih zemalja poput Indije, Pakistana i nekih država Arapskog zaljeva, sporazum između Irana i Kine nije bio žarište pozornosti u turskoj štampi, uglavnom zbog toga što Ankara mora brinuti o važnijim regionalnim pitanjima.

U tom smislu, bilo bi pogrešno zanemariti implikacije takvog dogovora na turske strateške računice u regiji – naročito na sigurnosnom nivou. Ukoliko bude potpisan sporazum, mogao bi predstavljati izazove vitalnim interesima Turske i narušiti ravnotežu s Iranom.

Turska i Iran su regionalni rivali sa suprotnim planovima, vizijama i interesima. Sirija je najvidljiviji primjer rivalstva dvije države; Ankara je odlučila podržati sirijski narod, dok se Teheran opredijelio za podršku režimu Bašara al-Assada.

U Iraku, Teheran blokira daljnju ekonomsku i sigurnosnu saradnju između Turske i Iraka, i sprječava ekonomske i sigurnosne interese Ankare da pređu granice sjevernog Iraka.

Kada je u pitanju Zaljev, iako je blokada koju je koalicija pod vodstvom Saudijca nametnula Dohi 2017. godine, i tim Dohu i Ankaru prisilili na približavanje Iranu, Teheran nije zadovoljan turskom vojnom prisutnošću u Zaljevu.

U Libiji je sve više dokaza o iranskoj podršci svojim saveznicima Assadu i Rusiji, koji podržavaju vojnog komandanta Halifu Haftara protiv UN-ove vlade nacionalnog jedinstva (GNA), koju podržava Turska.

U tom kontekstu, postoje tri stvari koje se tiču iransko-kineskog pakta, koje bi mogle biti alarm u Ankari. Prvo je pitanje o tome kako će Iran iskoristiti novac koji će dobiti od Pekinga.

Strateški sporazum omogućit će Teheranu da zaobiđe američke sankcije, omogućujući mu pristup velikoj košarici sredstava, u zamjenu za naftu koju pošalje u Kinu. Hoće li Teheran odlučiti upotrijebiti novac za finansiranje svojih malicioznih regionalnih aktivnosti i proxy grupa, ili će pomoći vlastitom narodu?

To će zakomplicirati misiju Ankare u mjestima poput Sirije, Iraka, a možda i Libije.

Drugo, s obzirom na predloženu saradnju Irana i Kine u odbrambenoj industriji, postoje nagađanja da bi embargo UN-a na oružje Iranu mogao isteći u oktobru, tim bi stvari mogle postati mnogo izazovnije za Tursku.

Iran već opskrbljuje svoje proxy grupe, franšize IRGC-a i saveznike raznim oružjem, uključujući protutenkovsko oružje, protubrodsko oružje, protuzračno oružje, bespilotne letjelice, rakete Katyusha, pa čak i balističke rakete.

Na primjer, Hezbollah je s Iranom napravio balističke rakete koje mogu dosegnuti do Iraka, Jordana i Sinaja u Egiptu.

Širenje iranskog oružja uz pomoć Kine predstavljalo bi veći sigurnosni rizik za Ankaru. Tokom posljednjih nekoliko godina, Teheran je oružjem pomagao neprijateljima Ankare u Siriji, Iraku i Libiji.

Turska je od 2016. godine primijetila porast iranskog oružja u posjedu PKK-a, koja je označena kao teroristička organizacija od strane Turske, SAD-a i EU.

U Siriji situacija nije drugačija.

Za vrijeme operacije Maslinova grana u Afrinu u januaru 2018. godine, Turska je zaplijenila ogromnu količinu oružja, iranske proizvodnje, koje je pripadalo YPG-u, sirijskom ogranku terorističke organizacije PKK. Nedavno se Iran obvezao da će Assadov režim opremiti sistemima protuzračne odbrane.

Drugo zabrinjavajuće pitanje za Tursku bila bi iransko-kineska vojna saradnja. Neki su nagovjestili da Teheran i Peking pregovaraju o mogućnostima nabavke velike količine naoružanja, koji bi na neviđen način povećao iranske konvencionalne vojne kapacitete, posebno od uspostavljanja Islamske Republike.

Ova događanja, zajedno s nekoliko drugih faktora, poput jačanja sposobnosti balističkih raketa dugog dometa, mogao bi pojačati percepciju prijetnji Ankare.

Nedostatak naprednih konvencionalnih sposobnosti u Iranu i NATO-ov odbrambeni kišobran, uvijek su pojačavali samopouzdanje Ankare, sve dok su umanjivali bilo kakav osjećaj sigurnosne prijetnje koja dolazi od Irana.

Ipak, sirijska kriza i napetosti između Turske i Rusije krajem 2015. godine, pokazali su da NATO kišobran ima nedostataka i možda neće zaštititi Tursku kada dođe do naguravanja.

Kada je riječ o Kini, očekuje se da će paktom sa Iranom pojačati svoje prisustvo i uticaj u Zaljevu i regiji, u doba američkog pada. Ova promjena može naštetiti regionalnim interesima Ankare i dovesti u pitanje njezinu rastuću sigurnosnu ulogu.

Turska i Kina su u nesuglasicama oko nekoliko regionalnih pitanja. Iako Peking pokazuje da je njegovo sudjelovanje u regiji čisto neutralno i ekonomski, posljednjih nekoliko godina pokazuju drugačije.

Kina je, na primjer, podržala Assadov režim protiv njegovog naroda koristeći svoj veto u Vijeću sigurnosti UN-a 10 puta između 2011. i 2020. To je 66,6% posto korištenih kineskih veta, otkako je Narodna Republika Kina postala stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a 25. oktobra 1971. godine.

Veto u korist sirijskog režima rezultirao je ohrabrivanjem Assada, povećanjem broja smrtnih slučajeva civila, zaštitom od kazne za korištenje hemijskog oružja, pogoršavanjem humanitarne krize u Siriji, teretom izbjeglica i sigurnosnim rizicima prema Turskoj.

Kina je aktivno blokirala pomoć sirijskim izbjeglicama i interno raseljenim ljudima preko susjednih granica. Najnoviji slučaj veta na prekograničnu pomoć došao je prošlog mjeseca, gdje ga je Peking dva puta koristio pravo veta.

Povrh toga, kinesko oružje sve više koristi nekoliko zemalja i milicijskih grupa protiv Turske, njenih interesa i saveznika.

Na libijskom frontu Haftar se u velikoj mjeri oslanjao na napredno kinesko naoružanje, poput bespilotnih letjelica Wing Loong-2, protiv UN priznate vlade GNA, koju podržava Turska.

Pakt Irana i Kine koji bi osnažio Peking u regiji, samo bi pojačao ovaj trend i povećao regionalne prijetnje koje dolaze iz Kine.

Konačno, zaljevska kriza 2017. godine, natjerala je Tursku da se direktno uključi u pitanje sigurnosti Zaljeva, po prvi put nakon stotinu godina.

Povezano

 

Pakt između Irana i Kine može pružiti vojno uporište Pekingu na tom području. Iako iranska vlada to negira, mnoga izvješća sugeriraju da će strateški otok Kish biti predan Kini i pretvoren u vojnu bazu, dok drugi predviđaju da bi Peking mogao dobiti pristup vojnim objektima, i na drugim mjestima duž iranske obale.

Dok Ankara i Peking nemaju kapacitet, niti volju da zamijene američku sigurnosnu ulogu u Zaljevu, davanje Kini uporišta u toj regiji zasigurno će zakomplicirati turske računice.

Autor: Ali Bakeer

 

 

Podijelite: