Zašto je pakistansko nuklearno oružje veća prijetnja za Indiju, u odnosu na kineski arsenal?

U vrijeme kad je najveći pakistanski rival – Indija duboko angažirana s Kinom u istočnoj regiji Ladakh, Islamabad zna da je dobio jasan prostor za taktičku prednost nad Indijom, uz pomoć svog nuklearnog arsenala. Islamabad nema nuklearnu politiku “No-first use”, što dalje izaziva sumnje u New Delhiju, jer Pakistan se, za razliku od Kine, nije odrekao mogućnosti preventivnog nuklearnog udara nad Indijom

Pakistan je jedna od devet zemalja koje su razvile nuklearno oružje i čineći to, zemlja ima jedinstvenu stratešku prednost nad Indijom, jer je u stanju zaustaviti svaku moguću indijansku agresiju uz prijetnju korištenja nuklearnog oružja.

Iako je nuklearni kapacitet Pakistana i dalje slabiji od “željeznog brata”- Kine, Pakistan ima nuklearni arsenal koji savršeno odgovara njegovim zahtjevima s nizom taktičkih nuklearnih oružja.

Za razliku od znatno većeg strateškog nuklearnog oružja, taktičko nuklearno oružje Islamabada, poznato i kao nestrateško nuklearno oružje, teško ne više od 10 kilotona, koristi se za uništavanje vojnih ciljeva na bojnom polju. Oružje se uglavnom koristi protiv neprijateljskih formacija, linija opskrbe, štabnih jedinica i drugih ciljeva od visoke važnosti.

Prema Hansu M. Kristensenu, direktoru nuklearnog informacijskog projekta u Federaciji američkih naučnika, i njegovom saradniku Robertu Norrisu, Pakistan ima potencijalno “najbrže rastući nuklearni arsenal na svijetu”.

„Pakistan posjeduje između 150 i 160 nuklearnih bojevih glava. Posjeduje zalihe približno od 3,4 ± 0,4 metričke tone visoko obogaćenog uranijuma (HEU) i proizvodi dovoljno HEU za možda 10 do 15 bojnih glava godišnje. Pakistan također ima zalihe oko 280 kg plutonijuma. ”

Prema izvještaju objavljenom u Sigurnosnom indeksu inicijative za nuklearne prijetnje (NTI).

Unutar pakistanskih snaga, trenutno su odjeljenja za strateške planove ili SPD Force (Strategic Plans Division) agencija odgovorna za zaštitu taktičke i strateške zalihe nuklearnog oružja.

General-pukovnik u penziji, Khalid Kidwai, utemeljitelj specijalnih snaga SPD-a, ranije je pojasnio pakistansku politiku “punog spektra odvraćanja”, koja ima za cilj usmjeravanje razvoja nuklearne sposobnosti države ka tome da “svaki indijski cilj bude u dometu pakistanskog oružja.”

„Pakistan ima čitav spektar nuklearnog oružja u sve tri kategorije – strateško, operativno i taktičko, sa dometom koji pokriva velike indijske kopnene mase i njene udaljene teritorije.“

“Indija se ne bi imala gdje sakriti”, rekao je Kidwai.

U poređenju sa Pakistanom, indijska vojska je mnogo veća i raspolaže sa ogromnim brojem kvalitativno superiornije vojne opreme, posebno tenkova. Međutim, nuklearno oružje Islamabada, posebno njegovo taktičko nuklearno oružje, drži ključ za nadoknađivanje te prednosti koju posjeduje Indija.

Dodatna prednost koju bi Pakistan mogao imati, u odnosu na druge zemlje je ta što, za razliku od Indije i Kine, Islamabad nema politiku nuklearne doktrine “bez prve upotrebe” i zadržava pravo na prvu i preventivnu upotrebu nuklearnog oružja, posebno taktičkog nuklearnog oružja sa malim bojevim glavama da nadoknadi prednost Indije u konvencionalnom ratu

Stoga bi, ako bi se izvršio pritisak do pribjegavanje nuklearnom oružju, odgovor Pakistana bio daleko brži od susjeda. U međuvremenu, i Indija i Kina imaju dobro definiranu politiku da neće prve upotrijebiti nuklearno oružje.

“Indijska težnja za odvraćanjem i stabilnosti s Kinom, i sposobnost da ima sigurnu mogućnost drugog udara protiv te zemlje, stvorila je kriznu nestabilnost s Pakistanom, gdje Islamabad brine da će jedina indijska podmornica (INS Arihant), sa nuklearnim balističkim raketama (SSBN), se koristiti za prvi udar na pakistansko nuklearno oružje za vrijeme krize. Takvo mišljenje vjerojatno će stvoriti pritisak “upotrijebi ili izgubi” za Pakistan u nepredviđenim situacijama koje uključuju Indiju, ” kaže Yogesh Joshi, postdoktorant iz Centra za međunarodnu sigurnost i saradnju Stanfordskog niverziteta.

Put Pakistana do „Nuklearnog kluba“ započeo je 1950. godine u okviru pakistanskog nuklearnog programa i to osnivanjem „Komisije za nuklearnu energiju“. Godine 1965. izgrađen je i pušten u rad prvi reaktor, dok je 1972. godine u Karačiju puštena u rad prva nuklearna elektrana.

Nuklearna doktrina “Bez prve upotrebe” (NFU) odnosi se na odluku ili politiku nuklearne sile da se nuklearno oružje ne koristi kao sredstvo ratovanja, osim ukoliko protivnik ne napadne nuklearnim oružjem prvi.

Kina je proglasila svoju politiku “Bez prve upotrebe” 1964. godine i od tada je se pridržava.

Podijelite:

Komentariši