Zašto je EU nemoćna u suzbijanju ruske prijetnje?

Posjeta državnom ispitnom centru za letove ruskog Ministarstva odbrane (Fotografija: Kremlin.ru)

Kao žrtva Hladnog rata, Rusija ponovo jača na političkom i vojnom planu

Nakon završetka Hladnog rata, jedan od glavnih vojnih i političkih ciljeva NATO-a bio je okružiti Rusiju, tada sve slabiju silu nakon raspada bivšeg komunističkog bloka krajem 1980-ih, i spriječiti je da proširi svoj utjecaj izvan njenih granica.

Rusija je decenijama uspostavljala front na istočnom krilu NATO-a. Posljednjih godina to se mijenja jer Rusija preko Libije nastoji uspostaviti južni front, stavljajući Evropu u obruč i sa juga.

Otprilike tri decenije kasnije, događa se obrnuto. Pod vodstvom ruskog predsjednika Vladimira Putina, Moskva vuče konce u različitim pravcima – od Ukrajine do Sirije i nedavno Libije, preuzimajući prednost nad snagama NATO-a i Evropskom unijom, kao glavnim saveznikom Vašingtona.

“Kremlj provodi daleko agresivniju, antizapadnu vanjsku politiku, značajno pojačavajući provokativne vojne manevre u blizini granica NATO članica s Rusijom, zastrašujući ih nuklearnim prijetnjama i raspoređujući rakete koje mogu nositi nuklearne bojeve glave u ruskoj enklavi Kalinjingrad”, napisao je Richard Sokolsky, nerezidentni viši saradnik u Carnegiejevom programu za Rusiju i Euroaziju.

Od kraja 2013. godine Moskva podržava ruske separatiste u Ukrajini, zemlji u kojoj se održao snažan ruski utjecaj još otkako je njen glavni grad Kijev bio središte prve ruske države od kraja 9. vijeka.

Moskva je takođe uputila prijetnje drugim evropskim državama poput Švedske i Finske, koje su u neposrednoj blizini njenih granica.

„Moskva je također zaprijetila vojnim odgovorom ako Švedska ili Finska odluče pristupiti NATO-u; prema izjavi generalnog sekretara NATO-a, ruske vježbe uključivale su simulirane nuklearne udare na Švedsku “, napomenuo je Sokolsky.

Rusija je 2014. godine ilegalno okupirala poluotok Krim, dok Ukrajina nije mogla učiniti ništa da zaustavi invaziju, jer je podrška Evrope i njenih saveznika ostala ograničena na puki protest.

Prošle sedmice Putin je otvorio željeznički most dug 12 milja, koji spaja kopno Rusije s poluotokom Krim, naglašavajući dugoročnu strategiju Rusije i njenu posvećenost regiji.

Agresivne anti-ukrajinske mjere također su pokazale rusku sposobnost da koristi nekonvencionalni ili hibridni rat kako bi nadvladala njene neprijatelje.

Na istoku Ukrajine, Rusija je ojačala proruske elemente pažljivo osmišljenim gerilskim ratom protiv Kijeva, šaljući oružje i vojne instruktore.

Na diplomatskim i ekonomskim frontovima, Moskva je također izvršila maksimalan pritisak na Ukrajinu da prisili zemlju da se podvrgne ruskoj volji u regijama sa većinskom ruskom populacijom.

Poput svoje ukrajinske odiseje, Moskva sada maršira na drugu evropsku državu, Bjelorusiju, koja je slučajno blizu područja nazvanog istočnim krilom NATO-a.

Prije otprilike dvije decenije dvije države potpisale su sporazum o uniji, koji su Rusija i Bjelorusija različito shvatile. Prema ruskom razumijevanju, Bjelorusija bi uskoro trebala postati dio Ruske federacije u provedbi sporazuma.

Evropski saveznici ozbiljno su zabrinuti da bi nakon Ukrajine, Bjelorusija mogla postati naredna ruska meta. Rusija nastoji geografski podijeliti NATO-ove Baltičke saveznike, koji su nekada bili dio bivšeg Sovjetskog Saveza, koji su se nalazili između Kalinjingrada i Bjelorusije pod kontrolom Moskve.

To bi čak moglo učiniti odbranu Baltičkih država puno težom i ranjivijom na mogući ruski napad.

“Rusija uživa povoljnu geografiju i brojčanu prednost nad NATO-om u ljudstvu i u svim glavnim kategorijama borbenog naoružanja i opreme koje bi se koristile u početnom vojnom napadu na Baltičke države “, rekao je Sokolsky.

Ruska balkanska agenda

Izvan Ukrajine, Bjelorusije i Baltika, Rusija također sa ambicijama gleda na Balkan, čije su pravoslavno i većinsko slavensko stanovništvo historijski i politički bili predmet dugogodišnjih tendencija Moskve.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sa ruskim predsjednikom Putinom (Fotografija: RIA Novosti)

S druge strane, kao dio svog plana širenja, NATO također želi doći do Balkana, uglavnom koristeći EU, koja nudi članstvo državama bivšeg Sovjetskog Saveza kako bi ih u potpunosti odvojile od utjecaja Moskve.

“Rusija pokušava opstruirati i EU i NATO na zapadnom Balkanu što je duže moguće”, napisao je Maxim Samorukov, saradnik Carnegie think-tank centra, sa sjedištem u Moskvi.

Prema mišljenju Samorukova, Moskva želi podstaći tekuće sukobe na Balkanu kako bi osigurala svoje interese u regiji.

„U logici Kremlja, što više pažnje i resursa Zapad mora posvetiti svom balkanskom susjedstvu, imat će manje apetita za integriraciju svojih istočnih susjeda poput Ukrajine, Moldavije i Gruzije, čime se te države čuvaju kao teritorij od privilegovanog interesa Rusije, “ naglašava je Samorukov.

Od Sirije do Libije

Ono što je zabrinjavajuće za evropske sile je da ruski ekspanzionizam nije ograničen samo na zapadnu granicu Rusije.

Posljednjih godina Moskva takođe maršira Bliskim Istokom od Sirije do Libije, naftom bogate sjevernoafričke države smještene preko puta Italije, što može predstavljati ozbiljnu prijetnju za južno krilo NATO-a i samu Evropu.

Ono što je u prošlosti bilo nezamislivo za daleko moćniji Sovjetski Savez, postalo je realnost za današnju Rusiju sa izlaskom na “topla mora” Mediterana.

U Siriji je Moskva omogućila brutalnom Assadovom režimu da ostane na vlasti nakon Arapskog proljeća 2011.godine, pojačavajući svoje prisustvo u ratom razorenoj zemlji.

Rusija je prethodnih godina najavila da će uložiti 500 miliona dolara u sirijsku luku Tartus u Sredozemnom moru, signalizirajući prije par godina da će proširiti svoj utjecaj u regiji, gdje razne istočno-mediteranske sile provode napore na istraživanju novootkrivenih rezervi gasa.

Rusija je prethodih godina ušla i u Libiju, gdje je podržavala još jednu figuru sličnu Asadu, pučističkog generala Halifu Haftara, koji je tvrdio da ima legitimitet naspram UN-ove vlade u Tripoliju.

Jedini faktor na koji Rusija nije računala u Libiji bila je vojna intervencija Turske, koja je potpuno preokrenula računice Moskve o zauzimanju Tripolija.

Međutim, s obzirom na ranjivost sadašnjeg političkog procesa u Libiji prijetnja za Evropu i južno krilo NATO-a i dalje postoji.

Napredno rusko naoružanje

Kako bi provodila svoje razne vojne avanture od Bliskog istoka do Baltika, Rusija je također uložila u svoju vojnu tehnologiju, povećavajući uloge protiv NATO-a.

Prethodnih godina Putin je se pohvalio nedavnim vojnim napretkom zemlje, tvrdeći da “niti jedna zemlja ne posjeduje hipersonično oružje, a kamoli hipersonično oružje kontinentalnog dometa”, tvrdreći da to oružje ne mogu detektovati čak ni američki protivraketni odbrambeni sistemi.

[custom-related-posts title=”Povezano” none_text=”None found” order_by=”title” order=”ASC”]

 

Nedavno su mnogi vojni stručnjaci NATO-u davali presudnu prednost u slučaju vojne konfrontacije u Evropi.

Prema trenutnom konsenzusu, međutim, ruske ofanzivne snage mogle bi brzo svladati odbranu NATO-a, uglavnom zato što je smanjen kvalitativni jaz u odnosu na NATO u konvencionalnim sposobnostima, smatra Sokolsky.

Izvor: TRT World

Podijelite: