Iako je sporazum o prekidu vatre između Armenije i Azerbejdžana trebao donijeti mir, zasad se odnosi između dvije zemlje mogu okarakterizirati kao “u stanju čekanja”
Očigledno je da je veliko historijsko dostignuće to što je Azerbejdžan, prvi put nakon ubistva Nadir Šaha 1747. godine, očistio okupirane teritorije od neprijatelja, uništio hiljade neprijateljskih vojnika, uključujući i veliki broj ubica iz Hodžalija. Armensko društvo pretrpjelo je ozbiljan psihološki šok nakon što je Azerbejdžan u 44 dana dokazao da oni koji su sebe smatrali gotovo “velikom vojnom silom Kavkaza” u stvari i nisu tako nepobjedivi.
Važno je napomenuti da je armensko društvo duboko psihološki potreseno, da je stotine porodica još uvijek osuđeno da čekaju rezultate potrage za leševima, da nisu dobili podršku kojoj su se toliko nadali. Oni su u sindromu dugotrajnog poraza.
Koliko god Armenci pokušavali pobjeći od ovog sindroma, ne mogu sakriti istinu, čak i ako pokušaju pokazati da ne dopuštaju da im se poraz približi. Sociološki rezultati u proteklih 9 mjeseci jasan su odraz ovog sindroma.
Obratimo pažnju na sljedeće činjenice:
Premijer Armenije koji je na početku rata tvrdio da će ponovo zauzeti Lalatapu, koja je bila okupirana 2016. godine, dobio je veliku podršku na nedavnim izborima nakon što je bio prisiljen povući se na granice iz ere Sovjetskog Saveza, i potpisati trilateralnu izjavu od 10. novembra, koja je značila kapitulaciju Armenije. Ogroman porast statistike onih koji su napustili Armeniju, protesti majki vojnika protiv slanja njihove djece u Karabah, koji je teritorij druge države – tj. Azerbejdžana, pokušaji da se dobije podrška Rusije i Francuske kako bi se pokazalo da još uvijek imaju vojne jedinice, pokušaji provokacije na državnoj granici s Azerbejdžanom – sve ove činjenice samo potvrđuju agoniju Armenije.
Oni koji pomno prate redovne izvještaje BBC -a i RSE -a / RL -a iz Armenije, i iz područja gdje Armeni kompaktno žive u Azerbejdžanu, nisu svjesni da je neprijatelj u panici. Na video zapisima i fotografijama koje su podijelili predstavnici armenske vlade očigledan je samo strah i napetost u očima armenskih vojnika. Čini se da je stara slika armenskih vojnika samouvjerenog izgleda nestala. Šta god govorili pred kamerama, sada su to jadni pojedinci koji se bore u očaju i zabrinuti su za svoju neizvjesnu budućnost.
Po ovom pitanju postoji važan faktor. Insistiranje predsjednika Ilhama Alijeva na neophodnosti otvaranja koridora Zangezur, njegove odlučne izjave imaju posebnu ulogu u otvaranju očiju armenskom društvu i njihovom razumijevanju stvarnog stanja odnosa. Želio bih vam skrenuti pažnju na konkretan primjer. Kao što znamo, 7. jula, dekretom predsjednika Ilhama Alijeva, uspostavljeni su ekonomska regija Istočni Zangezur (regije , Kelbedžar, Gubadli, Lačin i Zangilan) i Karabah (Khankendi, Agjabadi, Aghdam, Barda, Fuzuli, Hodžali, Khojavend , okrug Šuša i Tartar). Potpisivanje ove uredbe na 98. godišnjicu osnivanja bivše autonomne oblasti u Nagorno Karabahu važno je, naravno, u nekoliko aspekata.
Prvo, ustrajanost Azerbejdžana u otvaranju koridora Zangezur, kratke udaljenosti (42 km), ali u mnogim aspektima važnog dijela nove transportne mreže u izgradnji koja će promijeniti političku i ekonomsku konfiguraciju regije, nastavlja se. O tome svjedoči činjenica da se dekret još jednom referira na historiju okruga Zangezur.
Drugo, uspostavljanje ekonomskog regiona Karabah od strane Ilhama Alijeva, uključujući Khankendi, Hodžali i Khojavend, u skladu sa Ustavom zemlje, poruka je da će se ustavni poredak Azerbejdžana postepeno uspostaviti na svim tim teritorijama.
Oni koji traže telefonskog sagovornika za razgovor o pitanju “statusa” morat će slijediti odlučne odluke Azerbejdžana po ovom pitanju na pravnom polju. Ovime se provokativni pokušaji Armenije da uz podršku Francuske, posebno Marseja, definitivno sprječavaju i ostavljaju na smetljištu historije. Sve je to koban udarac za armensko političko-vojno rukovodstvo.
Robert Kocharyan, koji je odgovoran za krvoproliće stotina nedužne djece i drugih civila u Hodžaliju i drugim dijelovima Azerbejdžana, izrazio je prošlog mjeseca u Gafanu tokom predizborne kampanje jednu od najistinitijih izjava o novoj političkoj situaciji u regiji, i pobjedi Azerbejdžana u 44-dnevnom ratu. Kocharyan je rekao: “Kad sam im predao državu (tj. Pašinjanovoj vladi), granica Armenije s Azerbejdžanom bila je u blizini Beylagana, ali sada se moram sastati s glasačima pod azerbejdžanskom zastavom.”
Najava armenskog ministarstva odbrane da će održati obuku rezervista od 15. septembra do 15. decembra i premijerovo ponovno nametanje apsurdnih uslova za mirovni sporazum također su nedjelotvorni koraci u smislu izlaska Armenije iz pat-pozicije.
Uprkos postojanju revanšističkih grupa u armenskom društvu, njihovim naporima da se politički koncentrišu i Pašinjanovim ugrožavajućim govorima nakon pobjede na izborima, većina razumije da je armenskoj političkoj eliti ponestalo prostora za manevar. Oni jednostavno još nemaju dovoljno hrabrosti da prepoznaju potrebu potpisivanja mirovnog sporazuma i uvide da nema drugog izbora osim da se u poslijeratnom periodu započne rad na razgraničenju državnih granica s Azerbejdžanom.
Zasad se odnosi između dvije zemlje mogu okarakterizirati kao u stanju čekanja. Stav Azerbejdžana je nedvosmislen i nepromijenljiv: “Poslali smo Armeniji na dnevni red – mirovni sporazum. Spremni smo za početak pregovora. Rat je završen. Armenija mora priznati naš teritorijalni integritet, potpisati mirovni sporazum i riješiti razgraničenje granica. Armenija mora prihvatiti novu realnost. “
Autor: Elmaddin Behbud
