Turska je krenula u suzbijanje Rusije i Irana u regijama Crnog mora i Kavkaza

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan (Fotografija: AP)

Čini se da Ankara razmišlja o pro-američkoj reviziji vanjske politike kako bi se suprotstavila Iranu i Rusiji u regijama Kavkaza i Crnog mora, ali takav zaokret ne može proći bez geopolitičkih rizika u drugim regijama

U prilično neobičnom postu na svojoj web stranici prošle sedmice, tursko Ministarstvo odbrane objavilo je snimke i slike sa sastanka koje su ministri odbrane i vanjskih poslova zemlje imali s predstavnicima dvije turske manjina – Ahiskih Turaka i Gagauza – tijekom posjete Ukrajini.

Održavanje sastanaka s turskim manjinama u inostranstvu i njihovo objavljivanje nije uobičajeno za turske ministre odbrane, što dobro znaju oni upućeni u vanjsku politiku Ankare. Takvi kontakti bili su prvenstveno nadležnost Direkcije za tursku dijasporu i srodne zajednice, kao podružnica Ministarstva kulture i turizma, u okviru projekcije “meke moći”, a ne odbrane i sigurnosti.

Interes Ankare za njenu etničku rodbinu u inostranstvu izrazito je porastao od eskalacije sukoba u Nagorno-Karabahu između Azerbejdžana i Armenije krajem septembra

Turska vojna pomoć Azerbejdžanu, s kojim ima bliske političke i etničke veze, pomogla je azerbejdžanskoj vojsci da povrati neke teritorije koje su jermenske snage okupirale od početka 1990-ih. U Turskoj je šestosedmični rat preusmjerio pažnju javnosti s Bliskog istoka na Južni Kavkaz, jer su turske vojne operacije u Siriji i Libiji dominirale spoljnom agendom zemlje u posljednjih nekoliko godina.

Državni i provladini mediji posebno su proglasili sporazum o prekidu vatre, kojem je posredovala Rusija, kao pobjedu i Azerbejdžana i Turske. Zajednički tursko-ruski centar za praćenje primirja prikazan je kao „povratak turskih vojnika u Azerbejdžan nakon 102 godine“ i planirano ponovno otvaranje transportnih ruta u regiji, kao dobitak Turske za strateški ulaz u turske republike Centralne Azije.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan prisustvovao je 10. decembra svečanoj vojnoj paradi u Bakuu, gdje su u njegovom govoru mogli čuti stihovi nacionalističkog azerbejdžanskog pjesnika koji su pokrenuli diplomatski spor s Iranom. Za neke turske analitičare Erdoganov govor odjeknuo je kao signal promjene u vanjskoj politici Ankare.

Iako su kontroverzni stihovi pripadali anonimnom pjesniku, oni su inspirisali pjesmu iz 1960. godine, čiji kontekst govori o podjeli Azerbejdžana između Irana i Rusije u 19. vijeku. Autor pjesme je azerbejdžanski pjesnik Bahtiyar Vahapzade, vatreni pristaša pan-turkizma, koji zagovara kulturno i političko ujedinjenje svih turkijskih naroda u svijetu.

Vahapzade je stigmatiziran kao „nacionalista“ zbog pjesme i protjeran sa mjesta univerzitetskog profesora u tadašnjoj Azerbejdžanskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici.

Napetost s Teheranom je prestala, jer se činilo da je Iran pogrešno protumačio kontekst stihova koji su navodna referenca za jermensku okupaciju azerbejdžanskog teritorija.

Ipak, Erdoganov naglasak na jačim vezama s Azerbejdžanom pojačao je očekivanje da će se fokus njegove vanjske politike sve više pomicati s arapskog svijeta na Kavkaz, Crnomorsku regiju i Kaspijsko more, kao i Srednju Aziju.

Napori za jačanjem veza, uključujući vojnu i sigurnosnu saradnju sa srednjoazijskim turskim republikama, koje je Ankara već neko vrijeme zanemarivala, ne bi trebali bilo koga iznenaditi

U regionalnom kontekstu, Erdoganova vlada na kraju nije imala pravih saveznika na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi, osim Katara, uprkos tvrdnjama da je vodeća sila u muslimanskom svijetu.

Kod kuće, opadajuća politička popularnost Erdoganove stranke pravde i razvoja (AKP) učinila ju je taocem koalicionih partnera, krajnje desničarske Stranke nacionalističkog pokreta (MHP), koja promovira turski nacionalizam i jače veze s Azerbejdžanom i ostatkom turkijskog svijeta.

AKP i MHP pokušale su privući i tursku IYI partiju, još jednu pro-nacionalističku stranku, svom savezu, što je još jedna dinamika koja hrani panturkistički zaokret u vanjskoj politici.

Je li ovaj novi zaokret prolazan ili trajan, teško je razlučiti, s obzirom na brze polukružne okrete u Erdoganovom vanjskopolitičkom dosijeu. Ipak, sudeći prema mišljenjima stručnjaka bliskih vladi, čini se da je Ankara na putu da u novu godinu uđe s panturističkom perspektivom na račun bijesa u Moskvi i Teheranu.

Prema mišljenju Burhanettina Durana, šefa provladinog think tanka, Teheran je “duboko nezadovoljan” rastućim regionalnim utjecajem Ankare i zabrinut zbog mogućnosti promjene ravnoteže moći u regiji nakon dolaska nove administracije u Washingtonu.

U ovom novom poglavlju, velika igra između regionalnih sila uključivat će Tursku, Iran i Izrael – pri čemu će prve imati prednost. Iranska elita sada mora ostaviti po strani svoj nacionalistički ponos i pretjerane nade i usredotočiti se na novu geopolitiku regije ”, napisao je Duran u članku od 17. decembra za turski Daily Sabah.

Naizgled, pripreme Ankare za dolazak Bidenove administracije uključuju planove za vanjskopolitičko usklađivanje sa panturkističkom politikom, koja ima za cilj izolaciju Irana i obuzdavanje Rusije u Crnomorskom i Kavkaskom regionu uz saradnju sa Izraelom. Čini se da će takvi ciljevi, kako vjeruje Ankara, privući podršku Bidenove administracije, koja preuzima dužnost 20. januara.

Takav zaokret u vanjskoj politici nosi veliki rizik u odnosima sa Rusijom

Da bi uspostavila balans prema Rusiji u Crnom moru i izolirala Iran na Kavkazu, Turska bi se trebala osloniti na zapadni sigurnosni blok, uključiti NATO, poboljšati veze s Ukrajinom i Izraelom i, što je najvažnije, resetirati veze s Washingtonom i novom Bidenovom administracijom.

Međutim, Turska treba kontinuiranu saradnju sa Iranom i Rusijom kako bi održala balans protiv Sjedinjenih Država i Evrope u sirijskom sukobu i energetskom rivalstvu u istočnom Mediteranu.

Takva geopolitička nepovezanost postavlja tešku dilemu koja će neizbježno rastegnuti i testirati mogućnosti Ankare sljedeće godine.

Izvor: Metin Gurcan/Al-Monitor

Podijelite:

Komentariši