Turska vojska uspostavila je protuvazdušnu zaštitu u širem krugu aerodroma u Tripoliju.
Radi se o sistemima Hawk – srednjeg dometa, i Korkut – kratkog dometa koji štiti sam Hawk od potencijalnog napada. Smješteni su na aerodromu prvenstveno koji koristi turska vojska za dopremanje vojnika, logistike i naoružanja.
U slučaju Libije, Turska je dala prednost međunarodnoj inicijativi čiji je indirektni pokretač bila.
Ukoliko bi Turska krenula sada u bilo kakvu aktivnu vojnu ofanzivu, bila bi optužena od strane cijelog svijeta kako je prekršila primirje. Tada bi samo otvorila put neprijateljskim državama koje podržavaju Haftara koje bi u ovoj situaciji imale “izgovor” da se direktno upetljaju u libijski sukob.
Govorimo o Italiji, Grčkoj, Francuskoj i drugim državama koje su iskazale želju i nameru o slanju vojske u Libiju.
Turska je na strani međunarodno priznate vlade, i ima veliku šansu da prvenstveno diplomatskim putem uz vojnu zaleđinu donekle preokrene situaciju u korist međunarodno priznate vlade.
Povoljna okolnost za Tursku je i ta što se većina stanovništva nalazi u regiji Tripolija, govorim o preko 70% procenata libijske populacije koja živi na teritoriji GNA vlade.
To znači da će na prvim izborima u Libiji Haftar biti eliminisan jer iako kontroliše veliki dio libijskog teritorije, većina stanovništva je na strani vlade u Tripoliju.
Ovo je jedan od razloga zbog kojeg Turska želi doći do političkog rješenja u Libiji, jer računa na ovu okolnost.
Rješenje konflikta u Libiji ne leži prvenstveno u Haftaru, već u državama koje ga podržavaju.Turska se u Libiji ne bori protiv Haftara samo, već Francuske, UAE, Egipta, SAD-a, Italije, Izraela, Grčke i drugih država koje podržavaju Haftara. Bez da se uskrati direktna podrška ovih država, nema rješenja za Libiju.
Turska upravo to pokušava postići, jer rat o kojem govorimo širi je od same Libije
Turska je u prednosti za razliku od onih koji podržavaju Haftara, zašto? Turska je na strani međunarodno priznate vlade, turska vojska sa punim legitimnim pravom se nalazi na teritoriji Libije.
Dok je Haftar pučistički general koji nema nikakav zakonski legitimitet, zbog toga podrška Haftaru ne može biti javna i direktna.
Nemojte me pogrešno shvatiti, konferencija u Berlinu neće dovesti do mira u Libiji ali ona ipak nije gubljenje vremena kako mnogi misle.
Turska priprema međunarodni teren za širu intervenciju u Libiji i neprijateljskim državama poput Rusije, Francuske, Italije nastoji oduzeti argumente kojima bi Tursku optužili da krši primirje ili da ne želi mirno rješenje za Libiju.
Turski A plan i B plan za Libiju
Turski A plan smo posljednjih mjeseci gledali na sceni, dopremanje protuvazdušnih sistema, dolazak turskih vojnih instruktora za obuku libijske vojske, diplomatsku ofanzivu na međunarodnom nivou i drugo.
Turska će preći na plan B vrlo brzo jer Berlinska konferencija nije dala nikakav rezultat kada je u pitanju uspostavljanje primirja.
Turski predsjednik u posjeti Alžiru
Plan B može uključivati direktnu vojnu operaciju turske vojske posredstvom Tunisa ili Alžira.
Dok je Tunis do danas pretežno držao neutralnu stranu po pitanju sukoba u Libiji, Alžir je jasno obznanio kako je Tripoli crvena linija.
U nedelju je predsjednik Turske ponovo otputovao u Afriku zbog situacije u Libiji, što je naznaka da postoji mogućnost da Alžir ili Tunis ustupi vojne baze turskoj vojsci za prekograničnu operaciju u Libiji.
Pitanje koje se postavlja je zašto bi se Tunis ili Alžir uključivali u Libijski sukob?
Dva su glavna razloga, prvi je ekonomska šteta koju trpe uslijed rata u Libiji koja je ogromna, drugi razlog je da će ove dvije države postati naredna meta nakon Libije, posebno Tunis.
Da bi razumjeli zašto, prvo moramo odgovoriti na pitanje zašto su Libija i Egipat postale mete? Razlog je očit, raspodjela energetskih izvora u Mediteranu.
Prije svrgavanja Muhameda Mursija sa čela Egipta, Turska i Egipat planirali su potpisati sličan sporazum o ekonomskoj zoni kao što su to nedavno učinile Turska i Libija ali plan je propao.
Situacija u Libiji je gotovo identična, nastoji se svrgnuti vlada koja je potpisala sporazum sa Turskom.
Iz istog razloga i Tunis bi mogao postati naredna meta istih onih sila koje su provele vojne udare u Egiptu i Libiji, zbog toga Tunis ima dodatni motiv da pruži potrebnu podršku i pomoć Turskoj.
Tunis je bio prva meta “Arapskog proljeća” vjerovatno sa ciljem da se isključi iz raspodjele energetskih izvora u Mediteranu.
Još jednu stvar želim naglasiti, ukoliko bi došlo do vojne saradnje između Turske i Tunisa, onda bi to značilo širu vojnu operaciju na Zapadu Libije, koja bi obuhvatila daleko veću teritoriju od samog Tripolija.
Razlog je prost, ako pogledate kartu Libije i raspored vojnih snaga, uvidjet ćete da ne postoji kopnena i infrastrukturalna povezanost između Tripolija i Tunisa.
U ovom slučaju možemo zaključiti kako meta operacije ne bi bila samo Tripoli, nego šira regija sjeverozapadne Libije.
Autor: Tarık BaşTürk
- Pročitajte još: Projekat „Novog Bliskog Istoka“, Turska, UAE i Saudijska Arabija
