Predsjednik Biden koristio je izraz „genocid“ dok je govorio o stradanju Armena u prvom svjetskom ratu 24. aprila, navodeći kako su to počinile tadašnje Osmanske vlasti u „Konstantinopolju“
Mnoge države na Zapadu do danas okvalificirale su zločin nad Armenima kao genocid. Ovo iz jednog ugla govori o licemjerju Zapada, za čije zločine i genocide se nije potrebno vraćati duboko u historiju. Današnji sirijski Halep, irački Mosul, razoreni Afganistan i brojne druge zemlje sa milionima ubijenih civila su tragedija pred kojom Zapad zatvara oči.
Prvi premijer današnje Armenije Ovanes Kacaznuni je 1923. godine dao jednu izjavu koja može da ponudi objašnjenje za događaje današnjice.
„Tražili smo Armeniju do Mediterana. Odmah smo formirali dobrovoljačke trupe, ustali i borili se protiv Turaka. San o Armeniji koji su nam obećale sile Antante bio je temelj naše pobune, nismo mogli vidjeti istinu. Tužno je žaliti se na sudbinu i tražiti uzroke svojih katastrofa izvan nas samih.“
Zapadna formula za razaranje država od tada do danas nije se mnogo izmijenila. Širom svijeta Zapad u brojnim državama širom svijeta koristi manjinske etničke grupe, naoružavajući ih i obećavajući im nezavisnost i slobodu, izazivajući tako unutrašnje ratove širom svijeta.
Najbolji primjer su muslimanska kurdska djeca u Turskoj, koju organizacija PKK otima iz majčinih ruku, i uz socijalističke marševe od njih prave čuvare američkih imperijalističkih interesa i nafte na Bliskom istoku.
Slično se događalo i sa Armenima u prošlosti. Glavni povod za Prvi svjetski rat bilo je Osmansko carstvo. U ovom periodu industrijska revolucija i uvođenje mašina u proizvodnju doživljavaju svoj vrhunac, dok istovremeno imperijalističke države sa zapada trebaju sve veće količine nafte kako bi održale proizvodnju.
Glavnina otkrivenih svjetskih zaliha nafte nalazila se tada na teritorijama Osmanskog carstva, što je stvarni i glavni razlog podjele i raspada Osmanske države, za koji su Armeni iskorišteni kao koristan alat.
Pozadina priznjavanja genocida nad Armenima
Danas je na sceni drugi pokušaj da se Armeni iskoriste za obračun sa Turskom, koji su već na prvom koraku skupo platili u nedavnom ratu u Nagorno-Karabahu.
U izjavi u kojoj govori o stradanju Armena, Joe Biden navodi da se taj događaj zbivao i u Konstantinopolju tj. današnjem Istanbulu, što iz samog naziva „Konstantinopolj“ pokazuje kako je ponovno osvajanje Istanbula primarni cilj američkih planova. Ovoj tvrdnji ide u prilog gomilanje američkih snaga i uspostavljanje novih vojnih baza u Grčkoj, blizu granice sa Turskom.
SAD također grade vojne baze u na sjeveru Sirije i Iraka, nedaleko od turske granice, sa većinskim kurdskim stanovništvom, kako bi u bliskoj budućnosti spojili ova dva kantona u buduću državu.
Nedavni istup i prijetnje penzionisanih admirala turske mornarice ukazuju da se od izazivanja haosa nije odustalo i unutar same Turske.
Ukoliko do toga dođe, priznavanje genocida nad Armenima u parlamentima brojnih država moglo bi postati okidač za naredni korak kojim bi se istočne provincije Turske mogle tražiti kao reparacija štete za počinjeni genocid nad Armenima.
Žutom bojom na karti označena su historijska armenska područja na istoku Turske
Izazivanje unutrašnjeg haosa, pobune i svrgavanje vlade
Kada pogledamo širu sliku događaja, u Africi i Južnoj Americi ne postoje države koje mogu ugroziti američku i evropsku dominaciju u svijetu.
Jedino u Aziji postoje tri države koje su ozbiljan sigurnosno-vojni, ekonomski i energetski izazov za Evropu i Sjedinjene Države. To su: Rusija, Kina i Turska.
Kada pogledamo pažnju koju nova američka vlada posvećuje ovim državama, može se zaključiti da su Rusija i Turska na prvom mjestu, dok je Kina ostala u pozadini sa dolaskom Bajdenove administracije.
SAD smatraju da ukoliko Tursku bace na koljena i primoraju na predaju, obračun sa Rusijom i Kinom će postati lakši.
Obratimo li pažnju na ulazak i ekspanziju ove tri države u Africi, možemo vidjeti koliko ustvari Evropa i SAD gube utjecaj širom afričkog kontinenta.
Iako postoje brojna neslaganja između navedene tri države, posebno između Rusije i Turske u pojedinim lokalnim konfliktima poput Sirije, zajednička saradnja protiv Zapada nesumnjivo postoji.
Zahvaljujući Turskoj, koja ne dozvoljava ulazak američkih nosača aviona u Crno more, privremeno je izbjegnuta eskalacija sukoba između Rusije i NATO-a.
Pozivajući se konvenciju iz Montrea, Turska vremenski i tonažno ograničava ulazak stranih ratnih brodova u Crno more, onemogućavajući Amerikance da pošalju ozbiljnije mornaričke snage u Crnomorsku regiju.
Zbližavanje Turske i turkofonih država u Srednjoj Aziji, kao i zbližavanje većinskih muslimanskih država poput Pakistana, Indonezije, Malezije, Libije, Katara, Somalije i drugih sa Turskom će ugroziti američko-evropske interese širom svijeta.
Zbog toga se Turskoj nastoje vezati i ruke i noge, kako bi joj se ograničio manevarski prostor.
Može li će Zapad u tome uspjeti?
Države Zapada također imaju sopstvene probleme, posebno sada sa dolaskom pandemije kojoj se još uvijek ne nazire kraj. Ekonomska kriza različito pogađa države poput Rusije i Turske, koje su se kroz svoju historiju suočavale sa siromaštvom i neimaštinom, za razliku od Zapada koji je navikao živjeti u blagostanju.
Onog trenutka kada nestane novca na kreditnim karticama, život na Zapadu se završava, ljudi izlaze na ulice i počinje pobuna, što se moglo vidjeti na ulicama Pariza proteklih godina.
Zapad je proteklih stoljeća na mnogim poljima nauke i tehnologije prednjačio, međutim, sada sve više gubi na tom polju.
Brojne operacije turske vojske u Iraku i Siriji zabole su nož u leđa onima koji su planirali uspostavljanje koridora od Iraka do Mediterana, koji je se decenijama gradio na istočnim granicama Turske.
Na geopolitičkom polju, Turska poduzima snažne manevre jačajući saradnju sa članicama Vijeća turkofonih (turkijskih) država, koje se sada formira kao politička, kulturna i ekonomska unija. Međutim, u budućnosti će se transformisati i u snažnu vojnu alijansu.
Uz ovakav razvoj situacije, u bliskoj budućnosti, pred zapadnim blokom se neće nalaziti usamljena Turska, već cijeli niz država koje danas formiraju zajednički geopolitički blok.
Prema velikom broju dugoročnih ekonomskih prognozama, sa 2030-om godinom završava se epoha zapadne ekonomske dominacije u svijetu, te bi današnja tmurna slika turske ekonomije, kao najslabije karike Turske, mogla izgledati potpuno drugačije.
Dok većina smatra kako je Turska danas stjerana u kut, ona se već godinama nalazi u velikoj geopolitičkoj ofanzivi širom Afrike, Kavkaza, Balkana i Bliskog istoka, i u tome je bila veoma uspješna.
Autor: F.T
