Veliki rast izdvajanja za vojni budžet Srbije, obavještajni rat protiv Crne Gore kao NATO članice, brojni ekonomsko-politički pokušaji integracije Zapadnog Balkana daju nagovještaj o regionalnim ambicijama Srbije
Među državama Zapadnog Balkana, Srbija je tokom 2019. godine najviše izdvajala za vojsku, pokazuju najnoviji podaci Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira.
Posljednjih godina zabilježen je porast vojnih izdvajanja gotovo za 50%, što je jedan od pokazatelja budućih osvajačkih ambicija Srbije.
Iako bivši ministar odbrane Aleksandar Vulin insistira na tome da se rast budžeta odnosi na povećanje plata pripadnicima vojske, iz Fiskalnog savjeta navode da se najveći dio porasta kapitalnih izdvajanja države za odbranu odnosi na kupovinu naoružanja i opreme za vojsku i policiju.
Ono što dodatno povećava regionalne sumnje je netransparentnost ministarstva odbrane Srbije, iz čijih izvještaja i saopštenja nije moguće tačno odrediti u koje svrhe se novac investira.
Naoružavanje i modernizacija vojnih kapaciteta jedne države se obično planira na period od 10 do 15 godina. Tada se izdvajanja za budžet odbrane i nabavke naoružanja pažljivo planira, na način da se unaprijed osiguraju finansijska sredstva.
U slučaju Srbije to nije bio slučaj, jer se finansije za vojne nabavke usmjeravaju iz drugih ministarstava, što je javno potvrdio bivši ministar odbrane Aleksandar Vulin. To ostavlja utisak “hitnog naoružanja” Srbije.
Vojni analitičar iz Hrvatske, Jan Ivanjek, tvrdi da Srbije investira u nabavke novih komada naoružanja, na uštrb zdravstva i drugih ministarstava.
Postavlja se pitanje o tome kakvu je to priliku Srbija uočila pa nastoji što hitnije da se naoruža?
“Srbija je jako naglasila to jačanje svojih kapaciteta. Oni su to finansirali iz toga da uzimaju sredstva iz drugih ministarstava, iz budžeta ministarstava kao što je primjerice zdravstvo zato da bi se kupovalo oružje,” tvrdi Ivanjek.
Dok većina država u svijetu, uslijed pandemije, preusmjerava novac iz drugih ministarstava u zdravstvo, postavlja se pitanje: Zašto Srbija čini suprotno?
“Srbija je izvukla pouke iz domovinskog rata, iz rata u BiH, i vidimo da sad većinu svojih interesa pokušava ostvariti putem političkog djelovanja, kroz diplomatiju, kroz zbližavanje sa Kinom i sa Rusijom, čekajući svoju priliku kroz djelovanje obavještajnih službi i Srpske pravoslavne crkve,” dodaje Ivanjek.
Srbija je, uz podršku Rusije, uspješno sprovela promjenu vlasti u Crnoj Gori, što pokazuje da ni punopravne članice NATO-a nisu pošteđene srbijanskih ambicija.
Bivša vlast u Crnoj Gori je bila povoljna za Hrvatsku, tvrdi Janjek, naglašavajući kako je interes Hrvatske bio da se na njenoj južnoj granici nalazi neko ko će se suprostavljati velikosrpskoj ideologiji, kao neko ko na određeni način “čuva leđa”.
Ivanjek tvrdi da se Srbija sada pozicionira i čeka povoljne međunarodne okolnosti, kako bi vratila ono što smatra da Srbiji pripada.
To se odnosi na Kosovo, entitet Republiku Srpsku i Crnu Goru sa izlaskom na Jadran. Ako ova dešavanja stavimo u kontekst politike “Srpskog sveta” o kojem je tada govorio ministar odbrane Aleksandar Vulin, onda postaje jasno da se radi o loše “zapakovanoj” ideji Velike Srbije.
Također u Srbiji se govori o povratku vojnog roka, što je još jedan od pokazatelja u kojem smjeru se situacija kreće.
