Povežite se sa nama

Hi, what are you looking for?

Analize i mišljenja

Ruski imperijalizam: Moskva širi svoj utjecaj u Africi

Vladimir Putin sa afričkim liderima

 

Godine 2019. škotski političar Michael Ancram, markiz od Lothiana, zatražio je od Ureda za vanjske poslove i zajednicu (FCO) informacije o planovima izgradnje ruskih vojnih baza u Africi, posebno u Zimbabveu

Postoji zabrinutost da bi se utjecaj Moskve mogao sudariti sa interesima Londona. Još jedan od glavnih aktera u Africi, Pariz, alarmiran je 2018. godine, kada su se ruski plaćenici Wagner grupe i savjetnici za sigurnost GRU počeli pojavljivati u političkim krugovima u zemljama kao što su Centralnoafrička Republika, Eritreja, Demokratska Republika Kongo, Sudan i Libija zajedno s milicijama Halife Haftara.

U Libiji su ruske snage sigurnosti pretrpjele velike gubitke u ofanzivi na Tripoli.

Sigurnosna ekspertiza kao diplomatsko sredstvo

Dio ruskog angažmana u Africi je vojnog karaktera. Ruska vojska i ruski privatni vojni kontraktori povezani s Kremljem, proširili su svoje globalno vojno prisustvo u Africi, nastojeći uspostaviti odnose sa brojnim državama i potpisujući sporazume o vojnoj saradnji sa 28 afričkih vlada, navodi se u analizi Instituta za proučavanje ratova.

Američki zvaničnici procjenjuju da se oko 400 ruskih plaćenika, aktivno nalazi u Centralnoafričkoj Republici (CAR), a Moskva je nedavno isporučila vojnu opremu za podršku protupobunjeničkim operacijama na sjeveru Mozambika. Rusija je najveći izvoznik oružja u Afriku, sa udjelom od 39% procenata transfera oružja u region između 2013 i 2017. godine.

Utjecaj Moskve u Bamaku, glavnom gradu Malija

Činjenica da je ruski ambasador u Maliju, Igor Gromyko, bio jedan od prvih zvaničnika koje je pučistička vojna hunta primila nije iznenađujuća. Izvor iz lokalnog medija abamako.com izvještava da su vojne vođe puča upravo proveli godinu dana na obukama u Rusiji.

Iako ovakve aktivnosti nisu rijetkost, jer zemlje poput Sjedinjenih Država obučavaju vojske iz više od 20 afričkih zemalja i oblikuju njihove vojne vođe, to ukazuje na to da Rusija smatra svoje sigurnosno prisustvo u Africi neophodnim.

Puč je udar na francusku diplomatiju, jer je Pariz puno uložio u sigurnost Malija sa uskim savezništvom s bivšim predsjednikom Malija Ibrahimom Boubacarom Keitom. Keitov period na funkciji, koji je započeo 2013. godine, nakon puča 2012. godine, u kojem je svrgnut Amadoua Toumani Tourea, poklopilo se s francuskom mirovnom misijom, a Kremlj će možda pokušati zamijeniti Francusku u zemljama zapadne Afrike u kojima Pariz ima uporište i utjecaj.

Rusija bi također mogla iskoristiti puč u Maliju kako bi osigurala ekonomske interese, istovremeno ojačavajući svoj geopolitički položaj u zapadnoj Africi.

Prema analizi instituta FPRI, ruski energetski gigant Rosatom, koji se izravno natječe sa francuskim konkurentom za ugovore u Sahelu, mogao bi imati koristi od povoljnih odnosa s novim političkim vlastima Malija.

Nordgold, ruska kompanija za zlato koja ulaže u Gvineju i Burkinu Faso, također bi mogla proširiti svoje inicijative za vađenje zlatnih rezervi Malija.

Međutim, profesor Irina Filatova, profesorica za istraživanja na Višoj ekonomskoj školi u Moskvi, koja se specijalizirala za rusku vanjsku politiku, insistira na oprezu pri pretpostavci ruskog miješanja u malijsku politiku:

“Teško mi je procijeniti koliko su ove informacije pouzdane jer Moskva o tome nije ništa rekla.”

Zapravo, iako je Rusija dugogodišnji partner Malija, od njegove nezavisnosti od Francuske 1960-ih, nedavno nije postignut nijedan značajan diplomatski sporazum, izuzev trgovine oružjem.

Štoviše, prelazak vojne hunte sa francuske strane na rusku, mogao bi biti povezan i s nepovjerenjem u tradicionalne saveznike, s tim da Francuska do sada nije mogla stabilizirati Mali.

Da bi dodatno iskoristila puč u Maliju, Rusija se postavila kao protupobunjenički partner za zemlje u regionu.

U intervjuu za Sputnik 9. septembra, ambasador Obale Slonovače u Rusiji, Roger Gnango, pozvao je na pojačanu vojnu saradnju s Rusijom, zbog nestabilnosti koja je nastala vojnim pučem u Maliju.

Sljedeći korak u Putinovoj afričkoj politici

Rastuće aktivnosti Rusije u Africi mogu se objasniti i njenom vitalnom potrebom za uspostavljanjem novih komercijalnih puteva i diplomatskih saveza, nakon što su zapadne sankcije zbog okupacije Krima uvedene Moskvi 2014. godine.

Prema CSIS-u, američkom think tank-u, Moskva je nedavno utrostručila trgovinu s Afrikom, sa 6,6 milijardi dolara u 2010. godini, na 18,9 milijardi u 2018. godini.

Rusija je također proširila svoje ekonomsko polje i izvan prodaje oružja, dodavši ulaganja u naftu, gas i šireći nuklearnu energiju širom kontinenta, istovremeno uvozeći ekstrakte, poput dijamanata iz Centralnoafričke Republike, boksita iz Gvineje i platine iz Zimbabvea.

Politički, Rusija teži stvaranju novih saveza i stvaranju novih prijatelja, kako da obnovi svoj imidž svjetske sile, tako i da smanji zapadni utjecaj u regiji u kojoj je socijalizam često bio dio političke kulture lidera nesvrstanih.

Ova je politika već urodila plodom, jer je Rusija 2014. godine utjecala na više od polovine afričkih vlada da se usprotive ili suzdrže od rezolucije Generalne skupštine UN-a, kojom se osuđuje aneksija Krima.

Rusija je potpisala sporazume s regionalnim tijelima, poput Južnoafričke razvojne zajednice, i ojačala svoj multilateralni odnos s afričkim liderima kroz organizaciju rusko-afričkih samita. Zvaničnici Centralnoafričke Republike opisali su srž ovih novih saveza riječima: „Predstavili smo svoj problem, a Rusija nam je ponudila pomoć“.

Destabilizacija tradicionalnog poretka?

Većina afričkih čelnika uzela je u obzir prednosti savezništva s Moskvom radi postizanja političkih, sigurnosnih i ekonomskih ciljeva. Ovo im omogućava značajniji manevarski prostor protiv međunarodnih pravila, dovodeći SAD i Rusiju jedne protiv drugih; Ukoliko Washington previše bude pritiskao oko demokratije i tema povezanih s ljudskim pravima, afričke države mogu zaprijetiti da će proširiti odnose s Moskvom i favorizirati komercijalne odnose usmjerene na istok.

Međutim, utjecaj Rusije, koja se oslanja na svoju sigurnosnu ekspertizu i upotrebu kontraktorske grupe Wagnera u sukobima, predstavlja rizik za stabilnost Afrike u cjelini.

Moskva će se možda pokušati osloniti na rušenje nepodobnih vlada, kako bi unaprijedila svoju diplomatsku agendu, što je možda bio slučaj u Maliju.

Izvor: Global Risk Insights/Theo Locherer

Sva autorska prava pripadaju portalu Nova zora © 2021