Rusija se tokom sukoba u Nagorno-Karabahu ponašala kao da je imala i drugih važnih pitanja s kojima se morala suočiti, izbjegavajući pružiti čak i formalnu podršku Armeniji
Rusija je posredovala u okončanju borbi u Nagorno-Karabahu prošle sedmice, u dogovoru kojim će mnogi Armenci napustiti svoje domove i područja, koja će biti predata Azerbejdžanu. To je ponižavajući poraz za Armeniju, naličje onoga što se dogodilo devedesetih, kada je Armenija porazila Azerbejdžan u istom spornom području.
Za Rusiju je to tačka prestiža. U utorak su ruski mediji objavili da Moskva šalje 64 komada vojne opreme za svoje mirovne snage koje su raspoređene u Nagorno Karabahu.
Rusija se tokom cijelog sukoba ponašala kao da je imala i drugih važnih pitanja s kojima se morala suočiti. Ratni brodovi egipatske mornarice trebali su stići u Crno more sredinom novembra. Turska je testirala ruske S-400, Južni Kavkaz nije bio prioritet. To je iznenadilo mnoge koji su vjerovali da je Rusija duboko posvećena Armeniji i da je vidi kao saveznika.
Pro-azerbejdžanski glasovi, uključujući proturske lobiste u Washingtonu, proslavili su rat protiv Armena, tvrdeći da bi poraz nad Armenijom predstavljao nazadovanje za Rusiju i Iran.
Ipak, Iran je formalno podržavao teritorijalne tvrdnje Azerbejdžana, prema međunarodnom pravu, i Rusija je u osnovi imala isto mišljenje. Sve dok su borbe bile ograničene na Nagorno-Karabah, koja je trebala postati autonomno područje pod kontrolom Azerbejdžana, i to nije predstavljalo gubitak za Moskvu.
Odbrana Armenije navodno je dio ruskih strateških interesa. Rusija je pokrenula iznenađujuću masivnu vojnu vježbu u februaru 2016. i julu 2020. godine, na jugu Rusije, kako bi pokazala svoju moć. U vježbama Kavkaz također je sudjelovala Armenija u septembru 2020. godine uključujući Bjelorusiju, Kinu, Iran, Pakistan i Mijanmar.
Nadalje, tu je i Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), koja je osnovana 1992. godine, s nekoliko post-sovjetskih država, poput Armenije, Rusije i Kazahstana.
Ali ovo nije Varšavski pakt i Rusija nije osjećala potrebu da brani Armence u Nagorni-Karabahu, već samo Armeniju unutar njenih međunarodnih granica.
Zašto ne? Moglo se pretpostaviti da će Rusija, koja je za vrijeme predsjednika Vladimira Putina brzo proširila svoju vojsku i poboljšala svoje sposobnosti, braniti malu i siromašnu kršćansku Armeniju od azerbejdžanske ofanzive koju podržavaju Turci.
Rusija je za to imala mogućnosti. Bivši zapovjednik ruskih zračnih snaga, Vladimir Šamanov, rekao je prije sedam godina, prema izvještaju RIA Novosti, da se ruske zračne trupe mogu brzo rasporediti na mjesta poput Južne Osetije ili Armenije.
Pa zašto Nagorna-Karabah nije tretiran slično kao Abhazija, koju je Rusija branila u ratu s Gruzijom 2008. godine? Zašto nije bilo poput Donbasa i Krima, koje je Rusija branila, a u drugom slučaju anektirala, 2014. godine?
Razumjeti zašto, jeste pokušati razumjeti trenutni ruski geopolitički stav. Moskva vidi Kavkaz kao dio svoje historijske sfere utjecaja, ali očito nije vidjela da Azerbejdžanski rat šteti tom utjecaju. Moskva vjeruje kako može postići dogovor s mirovnim snagama i ostati ključni igrač, pri čemu se Baku i Jerevan oslanjaju na to. Rusija ni u prošlosti nije prihvatala zemlje u svojoj sferi utjecaja koje traže zapadnu podršku.
Kad je rat eskalirao u septembru, mnogi stručnjaci smatrali su da je Moskva bila nezadovoljna armenskim premijerom Nikolom Pašinjanom. Moskva se sjetila da je on došao na vlast nakon “Baršunaste revolucije” 2018. godine i da je kritičan prema ulozi Moskve u Armeniji. Ukratko, u prošlosti je izjavio, prema izvještajima, da se Armenija tretirala kao neka vrsta vazala, u odnosima s Moskvom poput „govornika i slušatelja“ – i Armenija je trebala slušati.
Također se navodno usprotivio ulozi Armenije u Evroazijskoj ekonomskoj uniji, ekonomskom paktu na čijem čelu se nalazi Rusija, uključujući Bjelorusiju i Kazahstan, vjerujući da je narušen suverenitet Armenije.
Međutim, Armenija nije bila u stanju napraviti mnogo promjena. Stisnuta između Turske i Azerbejdžana – i Irana koji nije od pomoći, a također je pod sankcijama, i Gruzije od koje nije imala duboku podršku – Armenija nije imala stvarnih mogućnosti.
Armenija se nije mogla osloniti na Zapad jer je doba zapadne ekspanzije bilo gotovo. SAD više nisu marile za zaštitu zemalja poput Armenije. A Turska je, iako je neprijateljski raspoložena prema SAD-u, članica NATO-a, i Armenija se nije namjeravala približiti NATO-u s tako neprijateljskim susjedom, i Azerbejdžanom koji nastoji uspostaviti bliži odnos sa SAD-om i NATO-om.
Moskva je vjerovala da je na kraju njena uloga dovesti države za pregovarački stol i ponašati se prema njima kao prema djeci. Rusija je to već učinila u Siriji i Libiji.
Uključivajući se u ove sukobe, Moskva je stvorila zamrznute sukobe, koji će jednog dana ponovo eskalirati na štetu ruskih saveznika
Rusija želi dodatno oslabiti Evropu više nego ikad, i potaknuti američki izolacionizam. Ako postizanje tog cilja znači nekoliko hiljada armenaca koji su izbjegli iz Nagorna-Karabaha, i Armenija koja postaje još više ovisna o Moskvi, onda Rusija smatra da je pobijedila.
Uostalom, nema više poniženja poput Kosovskog rata i bitke za Grozni devedesetih. Sada Rusija može čekati, smatrajući da je vrijeme na ruskoj strani.
Da li je Rusija pogriješila čekajući predugo na primirje u oktobru s Armenijom i Azerbejdžanom? Čini se da možda smatra da je Rusija “senior” u odnosima s Turskom, međutim, ambicije Ankare su daleko veće.
Ruske igrice sa Ankarom mogle bi završiti jednako kao i one sa SAD-om, u slučaju Sirije.
Problem je u tome što se Moskva i Washington natječu za naklonosti Ankare, dok Turska sebe doživljava kao ravnopravnom s obje strane. To je nevolja u koju je Moskva upala sada na Kavkazu. Misli da je pobijedila slabeći Armeniju. Ali dugoročno, možda neće shvatiti da je izgubila prestiž time što nije stala uz Jerevan.
Rusija više voli da njeni partneri budu slabi i poslušni. Zbog toga preferira republiku Donbas, siromašne i nesposobne regije, poput Abhazije i drugih područja. Ali to ne povećava snagu Rusije, to znači da Rusija mora podržati gomilu siromašnih zemalja.
Turska je preferirala snažan Azerbejdžan, dok je Rusija preferirala slabu Armeniju. Vrijeme će pokazati je li Rusija dobro odigrala u ovom sukobu.
- (Dio teksta preuzet iz analize Setha J. Frantzmana/Jerusalem post)
