Uslovi sporazuma između Azerbejdžana i Armenije, pod pokroviteljstvom Rusije, govore o opiranju Moskve da dozvoli Turskoj da poveća svoj utjecaj u regiji
Azerbejdžan i Armenija dogovorili su se da će prekinuti neprijateljstva u spornoj regiji Nagorno-Karabaha, prema sporazumu pod pokroviteljstvom Rusije, koji Sjedinjene Države i Evropu isključuje iz napora da se postigne primirje, a Turskoj ostavlja malo diplomatskog prostora, unatoč vojnoj podršci Azerbejdžanu.
Sporazum, najavljen 10. novembra, omogućava Azerbejdžanu da zadrži područja Nagorno-Karabaha koji je zauzeo u sukobima od 27. septembra i zahtijeva da Armenija preda nekoliko susjednih područja, tokom narednih nekoliko sedmica.
Prema sporazumu, regija Agdam i područja pod kontrolom Armena u regiji Kazak, biće vraćeni Azerbejdžanu do 20. novembra. Ruske mirovne snage sastavljene od 1.960 vojnika, 90 oklopnih vozila, 380 drugih vozila i posebne opreme rasporedit će se duž linije kontakta u Nagorno-Karabahu, i duž takozvanog Lačin koridora, glavne ceste koja spaja Nagorno-Karabah i Armeniju, pod petogodišnjim mandatom koji se automatski obnavlja, ukoliko se nijedna strana ne usprotivi šest mjeseci unaprijed.
Ostala područja koja će Armenija vratiti Azerbejdžanu uključuju Kalbajar, koji će biti predat do 15. novembra, i region Lačin do 1. decembra, isključujući lačinski koridor širok pet kilometara (tri milje). Šuša – drugi po veličini grad Nagorno-Karabaha, koji su azerbejdžanske snage oslobodile 8. novembra, i dalje će ostati u azerbejdžanskim rukama. Nova cesta koja povezuje Stepanakert, najveći grad Nagorno-Karabaha i Armeniju, bila bi izgrađena za tri godine u lačinskom koridoru.
Azerbejdžan će dobiti kopneni koridor do Nahčivanske autonomne republike, azerbejdžanske enklave odvojene od kopna armenskim teritorijem na jugu, a koridor će kontrolirati ruski graničari
Dva su čimbenika ubrzala potpisivanje sporazuma, koji je Moskva pripremala najmanje dvije sedmice. Prvi je obaranje ruskog helikoptera koji je letio u armenskom zračnom prostoru, u blizini granice s Nahčivanom 9. novembra, usmrtivši dva člana posade i ranivši jednog.
Baku je odmah izjavio da je helikopter pogođen greškom, izvinio se i ponudio da plati odštetu. Pad je pojačao pritisak na Baku da prihvati sporazum, koji je Moskva predstavila danima ranije.
Inače, Azerbejdžanu je na bojnom polju išlo prilično dobro. Azerbejdžanske snage, pojačane turskom vojnom podrškom i oružjem izraelske proizvodnje, zauzele su oko 30% teritorije Nagorno-Karabaha na oko 12.000 kvadratnih kilometara, uključujući 300 od oko 900 naselja, uglavnom ruralnih područja na jugu enklave. u blizini iranske granice.
U posljednje vrijeme sukobi su se prebacili na kritičnu osu Lačin-Šuša-Stepanakert. Izgledi za borbu u tako gusto naseljenim područjima prijetili su da će povećati broj poginulih civila i izazvati izbjegličke valove kako se bližila zima.
Prema podacima Stokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira, Azerbejdžan je znatno nadmašio Armeniju u pogledu odbrambenog budžeta i vojnog osoblja. U 2019. godini zemlja je imala odbrambeni budžet od 1,8 milijardi dolara i vojsku od 60.000 vojnika, dok je vojni budžet Armenije iznosio 644 miliona dolara i raspoloživih 44.000 vojnika.
Sudeći po gubicima dvije strane, čini se da su Azeri očito prevladali na bojnom polju. Prema lokalnim vijestima, armenska vojska je od 27. septembra izgubila oko 100 glavnih borbenih tenkova, oko 50 oklopnih borbenih vozila i transportera, oko 70 haubica, 60 raketnih sistema s više lansirnih sistema, oko 20 sistema PVO i više od 400 kamiona.
U međuvremenu su azerbejdžanske snage izgubile 20 tenkova, oko 10 haubica i višelansirnih raketnih sistema, gotovo 50 kamiona i oko 20 dronova.
Podaci, zasnovani na potkrepljujućim snimcima i fotografijama, sugeriraju da je armenska vojska izgubila gotovo 35% svog inventara u pogledu tenkova, artiljerije i kamiona. Što se tiče broja poginulih, lokalni izvori smatraju da su gubici Armenije i do 5.000, ili oko 10% njene stalne vojske.
Azerbejdžan je u međuvremenu izgubio oko 1.200 ljudi, prema službenim izjavama.
Ukratko, Armenija je primila težak udarac, koji će vjerovatno imati trajne posljedice po njihov već osiromašeni narod i slabu ekonomiju, pa čak i utjecati na geopolitiku regije.
Pregovor o prekidu vatre bio je, u određenom smislu, moskovski poljubac života za Jerevan, prije nego što se armenska vojska suoči s potpunim kolapsom
Armenski premijer, Nikol Pašinjan, opisao je sporazum kao “nevjerovatno bolan”, priznajući da mu je vojska savjetovala da prihvati primirje jer su armenski “resursi iscrpljeni”.
Znatiželjni aspekt sporazuma zahtijeva razlikovanje dobitnika od poraženih na bojnom polju i za pregovaračkim stolom. Azerbejdžan i Turska bili su pobjednici na terenu, ali Rusija i Azerbejdžan su se pojavili kao pobjednici za pregovaračkim stolom. Čini se da su diplomatski dobici Turske neizvjesni.
Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev spomenuo je ulogu Turske u praćenju prekida vatre, ali zvaničnici Moskve su brzo izjavili da će biti raspoređeni samo ruske mirovne trupe.
Za Moskvu, sporazum realizuje prijedlog iz 2018. godine, za raspoređivanje ruskih mirovnih trupa u Nagorno-Karabahu, što su obje strane u to vrijeme odbile. To predstavlja rusku kontrolu nad najmnogoljudnijom i ekonomski najrazvijenijom regijom Nagorno-Karabaha, i ukida status enklave kao teritorije kojom upravljaju Armeni.
Kroz sporazum, Moskva ponovo efektivno zamrzava sukob, ali Baku je zadovoljan postignutim dobicima. Alijev postiže kratkotrajno rješenje koje godi azerbejdžanskoj javnosti i jača njegovu poziciju u domaćoj politici.
Dogovor se lako može prodati kao vojna pobjeda. Bakuova pozicija će dodatno ojačati, i kod kuće i na međunarodnom nivou, kada se azerbejdžanske izbjeglice, koje su izbjegle iz svojih domova kada je sukob prvi put izbio devedesetih godina, počnu vraćati u Nagorno-Karabah, prema sporazumu.
Važno je, međutim, napomenuti da trajni mir još uvijek zahtijeva trajno političko rješenje
Jerevan ulazi u teška vremena, gubitnik je i na bojnom polju i za pregovaračkim stolom. Osjećaj ranjenog nacionalnog ponosa mogao bi izoštriti nacionalističke osjećaje među armenskim narodom, i pojačati pritisak na Pašinjanovu vladu. Ono što je sigurno je da je sporazum značajno povećao ovisnost Armenije o Rusiji.
A šta je sa Turskom? Turska vojna podrška, zajedno s izraelskom pomoći u naoružanju, bila je ključna za preokret u korist Azerbejdžana na bojnom polju. Ipak, čini se da turska diplomatija sada nema puno toga da kaže za pregovaračkim stolom.
Pomažući Azerbejdžanu, Ankara je čvrsto gurnula Jerevan u zagrljaj Rusije. Drugim riječima, učinkovito je izvela zadatak podrivanja zapadno orijentisanog Pašinjana, na kojeg je Moskva sumnjičavo gledala otkako je došao na vlast nakon „baršunaste revolucije“ iz 2018. godine.
Štoviše, planirani koridor od Nahčivana, koji dijeli granicu s Turskom, do kopna Azerbejdžana također će biti pod ruskom kontrolom, urušavajući nade Ankare, da se ruta koristi kao prolaz za jačanje turskog utjecaja u Azerbejdžanu i Centralnoj Aziji.
Ako se dogovor održi, drugo je pitanje koje zaslužuje pažnju njegov utjecaj na buduće napore na normalizaciji između Turske i Armenije. U znak solidarnosti s Azerbejdžanom, Turska je držala svoju granicu s Armenijom zatvorenom i odbila uspostaviti diplomatske veze s Jerevanom od devedesetih godina.
Odvojenost Nahčivana od Azerbejdžana bila je ključna tačka spora u sukobu. Sad kad Rusija donosi djelomično rješenje problema, može li to potaknuti Ankaru da obnovi napore za normalizaciju s Jerevanom? Takva perspektiva trenutno se čini dalekom, ali ne može se isključiti nakon što sukobi potpuno utihnu.
Pregovori o prekidu vatre obično su kratkoročni aranžmani, ali oni uspješni imaju šanse da evoluiraju u trajni mir. A sukob oko Nagorno-Karabaha sada je usmjeren ka dugoročnom pregovaračkom procesu koji zahtijeva od Ankare da pitanje Nakhčivana rješava zajedno s pitanjem normalizacije s Jerevanom.
Tako bi se mogao postići trajni mir u cijeloj regiji. Posljednji dogovor sugerira da će put ka takvom miru proći i kroz Moskvu.
Autor: Metin Gurcan/Al-Monitor
