Post-Osmanski teritoriji je zahvaćen podjelama i sukobima, dok je izlaz iz ove situacije u zajedničkoj integraciji bivših Osmanskih država
Nakon poraza Osmanskog carstva krajem prvog svjetskog rata i turskog rata za nezavisnost, tj.proglašenja Republike Turske i konačnog ukidanja Osmanskog hilafeta, post-Osmanski svijet borio se da stvori novu osnovu regionalne sigurnosti, koja bi garantirala mir, slobodu i prosperitet narodima Bliskog Istoka.
Dio nereda u post-Osmanskoj regiji prouzrokovale su nemuslimanske sile, koje su otvoreno izjavile da imaju interes održavanja sukoba i podjela na Bliskom istoku, kako bi spriječile uspon ujedinjenog Sunitskog svijeta.
Ali veći dio krivice snose regionalni političari, koji nisu provodili politike koje bi integrisale regiju, i umjesto toga slijedili su strategije koje rasplamsavaju etnički i vjerski sukob radi vlastitih, kratkoročnih koristi.
Najekstremniji primjer takve politike je sirijska tragedija, gdje je despotski režim, na čelu s malobrojnom elitom unutar vjerske manjine, namjerno podstakao sektaški sukob da sačuva vlastitu moć, a ne da se integriše i provede nominalne političke reforme, koje bi se ravnomjernije rasporedila moć i resursi unutar sirijskog društva.
Općenito, despotski poredak arapskog svijeta, vodeći kontra-revoluciju protiv arapskog proljeća, iznenada je prihvatio nacionalne države i promovirao lokalne nacionalizme, npr. egipatski nacionalizam, saudijski nacionalizam, čak i emiratski nacionalizam, kao štit protiv panislamizma (i panarabizma), koji odbacuje “noćnu moru” zvanu Hilafet, povezujući DAEŠ s tim, kao jedinu alternativu njihovim lokalnim despotizmima.
Protagonisti tekućeg arapskog građanskog rata koji sada prijeti svjetskom miru su, ironično, neprijatelji post-Osmanskim teoretičarima halifata. Sirijski vjerski učenjak i reformator Rashid Rida, i egipatski pravni stručnjak Abd al-Razzaq al-Sanhuri, su etnički nacionalizam, s jedne strane, nasuprot vjerskom “mračnjaštvu” s druge strane, prepoznali kao najveći izazov u razvoju arapskog svijeta nakon Prvog svjetskog rata.
Njihova reformirana koncepcija Hilafeta, koja bi funkcionirala kao federacija zasnovana na zakonu, a ne kao centralizirani despotizam po uzoru na kasnu Osmansku državu, bila je njihovo rješenje za integraciju naroda Bliskog istoka u strukturu koja je priznavala legitimna prava o samoodlučivanju, dok se odupire tvrdnjama o etničkom šovinizmu i vjerskom fanatizmu.
I za Ridu i za Sanhurija, ključ za razvoj ovog novog političkog poretka bilo je utemeljenje na zakonu, a ne na kultu ličnosti vladara. Obojica su se zalagali za reformističku koncepciju islamskog zakona koja će sačuvati apstraktne principe i vrijednosti islamskog zakona, a istovremeno pokazivati veliku fleksibilnost u praksi, kako bi se odgovorilo na potrebe ljudi u unapređivanju njihovog materijalnog i moralnog razvoja, uz istovremeno garantovanje vjerske slobode nemuslimanskih manjina.
Događaji u posljednjih 100 godina pokazali su da su ovi mislioci kao što su Rida i Sanhuri bili u pravu. Ustrajavanje na etničkim nacionalizmima i nazadni vjerski projekti uništili su regiju.
Regija stoji na rubu ponora koji se može izbjeći samo ako regionalne države napuste sebične politike, osmišljene samo kako bi u potpunosti sačuvali vlastite pozicije moći, i naprave korake koji će promovirati integraciju regije, tako da politika prestane biti igra sa nultom sumom i umjesto toga se fokusira na poboljšanje uslova za sve.
Najmnogoljudnije države Bliskog istoka – Egipat, Turska i Iran – donose ogromne resurse ljudskog kapitala koji bi se mogao usmjeriti prema brzom razvoju, ako im se pruži kombinacija financijskog kapitala, pravne infrastrukture i ograničavanja proizvoljne intervencije njihovih vlada
Zaljevske države suočene su s krajem naftne i plinske ere, moraju odviknuti svoje ekonomije od iskorištavanja i klijentelizma, i krenuti prema produktivnim investicijama. Mogućnostima za produktivna ulaganja obiluju susjedne države bogate ljudskim resursima, koje su ujedno siromašne finansijskim kapitalom.
Međutim, postizanje veće regionalne integracije zahtijeva više od formalnog mira. Također su potrebne domaće političke reforme, tako da države u regiji odgovaraju svom narodu.
Samo vladama koje su odgovorne može se vjerovati da će efikasno slijediti opće dobro, umjesto da slijede politike osmišljene da obogate mali dio društva.
Politička promjena je teška, ali odbijanje promjena stvorit će još veće probleme svim post-Osmanskim državama u ne tako dalekoj budućnosti.
Neuspjeh u demokratizaciji i vođenju političke, regionalne i ekonomske integracije već je proizveo stravične ljudske gubitke u smislu smrti, razaranja i izbjegličkih migracija širom post-Osmanske regije.
Izgubljene mogućnosti koje su nametnute sukobima, za regiju i njene narode jednako su velike, ako ne i veće.
Uprkos očajničkoj potrebi regije za produktivnim investicijama, države članice Zaljevskog vijeća za saradnju troše više od 3% posto svog BDP-a na vojne izdatke. Saudijska Arabija troši 8,77% posto, a Ujedinjeni Arapski Emirati 5,64% posto svog BDP-a u 2019. godini na svoju vojsku. Katar je izuzetak u regiji, koji na svoju vojsku troši samo 1,5% posto BDP-a.
Post-Osmanska regija isključena je iz svih glavnih svjetskih trgovinskih blokova, i kao rezultat toga nije u stanju privući dovoljno stranih investicija, da bi ostvarila rast vođen izvozom, dok su domaća tržišta ovih država premala da bi privukla značajna strana ulaganja i nastavila sa domaćim strategijama rasta.
Bez značajnog ekonomskog rasta, nevolje u regiji postajat će sve teže
Kako se sve više i više država u regiji suočava sa sve većim rizicima od kolapsa, one će neizbježno tražiti strane pokrovitelje, koji bi podržali njihove različite režime, ali po cijenu vlastite nezavisnosti.
To već vidimo u nedavnom dogovoru Irana s Kinom, a to je vjerojatno važan motiv u nedavnom sporazumu između UAE i Izraela.
Jedini način da se izbjegne ta distopijska budućnost za narode Bliskog istoka je put regionalne integracije.
Federacija sastavljena od post-Osmanskih država, zajedno s Iranom, s druge strane, imala bi preko 500 miliona stanovnika, pružajući ovoj federaciji dovoljno snage da slijedi domaće strategije rasta i poluge za dobivanje preferencijalnog pristupa naprednim tržištima Sjeverne Amerike, Evropske unije i pacifičke regije. Federacija ovih državala imala bi dovoljno ljudskih, prirodnih i finansijskih resursa da ljudima iz regije ponudi mir i nezavisnost.
Jedino što nedostaje je politička volja za to. Došlo je vrijeme da prestanemo upirati prstima, i da regionalni lideri slijede politike koje garantuju sigurnu i prosperitetnu budućnost za sve.
- Tekst je preuzet i prilagođen od strane urednika stranice. Autor teksta je Dr. Muhammed Fadel, profesor na Univerzitetu u Torontu.
