Pozadina napetosti u istočnom Mediteranu: Zbog čega će Kina i Rusija stati uz Tursku?

Lideri Turske, Rusije i Kine

Šta se događa u Mediteranu? Da li je jedini problem raspodjele energetskih resursa ili se tu krije nešto drugo? Zašto su Italijani, Francuzi, Rusi, Amerikanci, Kinezi i Britanci prisutni u istočnom Mediteranu posljednjih godina? Iz kojeg razloga će Kina i Rusija biti primorane podržati Tursku u potencijalnom konfliktu unutar istočnog Mediterana?

Mediteran predstavlja veliki energetski bazen današnjice, ali gledati na situaciju u istočnom Mediteranu samo iz ugla raspodjele energetskih izvora je pogrešno. Prema određenim izvorima u istočnom Mediteranu se nalazi blizu 45 biliona metara kubnih.

Prema određenim izvorima Rusija posjeduje zalihe između 34 i 38 biliona metara kubnih prirodnog gasa. Današnji Iran posjeduje zalihe gasa od 31 bilion metara kubnih, dok Katar posjeduje zalihe od 25 biliona metara kubnih.

Današnje tenzije u istočnom Mediteranu zasnivaju se više na raspodjeli i kontroli energetske mreže-transporta, od same važnosti količine energetskih resursa koji se u Mediteranu nalaze.

Izrael je 2009. godine objavio kako je otkrio gas u Mediteranu, blizu svoje obale.

Međutim, već u naredne dvije godine otpočeli su problemi u gotovo svim Arapskim državama koje polažu pravo na energetska bogatstva unutar Mediterana, počevši od Tunisa.

Danas se uspostavlja novi globalni poredak u svijetu, dok zapadne sile na čelu sa SAD-om slabe, istočni blok na čelu sa Kinom postaje sve moćniji.

Pitanje koje se postavlja ovdje je: Šta je to što bi SAD trebale učiniti, kako bi se održale kao jedina super-sila u budućnosti?

SAD da bi opstale kao super sila moraju držati pod kontrolom Evropu, Afriku i Aziju, i održati se kao dominantna ekonomska, vojno-tehnološka i diplomatska sila u ovim dijelovim svijeta.

Sa ovim ciljem su uspostavljene vojne komande američke vojske u Evropi, Aziji i Africi.

Nije teško zaključiti, SAD da bi opstale kao jedina super sila moraju zaustaviti ekonomski i tehnološki uspon Kine.

Kineski ekonomski projekat „Put i pojas“ ima svoj kopneni i pomorski krak. Iako se kopneni pojas proteže preko Pakistana, Afganistana, Irana, Sirije, Turske i drugih država, gotovo u svim regijama događaju se teroristički napadi, državni i vojni udari, ratovi i razni drugi problemi.

Pored Iraka, Sirije, Jemena i brojih drugih država, posljednja pogođena država u nizu bila je i Liban, sa eksplozijom koja se dogodila.

Pomorski pojas kineskog projekta „Put i pojas“ je u sličnoj situaciji i u gotovo još većem problemu, jer američka mornarica još uvijek kontroliše gotovo sve važnije pomorske rute, moreuze, mora i okeane.

Karta kopnenog i pomorskog pojasa kineskog “Put i pojas” projekta

Jedna od najvažnijih tačaka u kineskom pomorskom pojasu jeste Suetski kanal, kroz koji bi kineski transportni i trgovački brodovi trebali prolaziti, da bi preko Mediterana stizali do evropskih luka.

Sjedinjene Države imaju kopnenu i pomorsku teoriju o globalnoj dominaciji. Prema kopnenoj teoriji dominacije SAD-a: Evropa i Rusija ni u kojem slučaju ne smiju uspostaviti stratešku ekonomsko-energetsku i vojnu saradnju.

Na osnovu svoje pomorske i kopnene strategije o globalnoj dominaciji, SAD su zauzele poziciju i u istočnom Mediteranu. Američki cilj na kopnu je blokirati i onemogućiti dalju rusko-evropsku energetsku saradnju. Istovremeno SAD rade na tome da energetsku sigurnost Evrope predaju u ruke izraelske osovine.

Rusija je prethodno djelomično blokirala jedan ovakav američki pokušaj sa svojim vojnim ulaskom u Siriju. U prošlosti je postojao plan da se prirodni gas iz Katara i saudijska nafta, preko mreže gasovoda i naftovoda, koji bi prolazili preko Sirije i Turske, dopreme do Evrope.

Međutim, sam Asad koji je u početku bio pristao na ovaj dogovor, kasnije je odustao i okrenuo se Iranu.

Nakon što je propao plan „Sunijskog“ i „Šitskog“ plinovoda i naftovoda ka Evropi, SAD su se okrenule uspostavljanju plinovoda iz Izraela preko Grčke i Italije, ostavljajući Tursku po strani.

Trenutačni plan izgradnje plinovoda od Izraela do Grčke i Italije je daleko skuplja i neisplatna opcija, u odnosu na varijantu koja bi prolazila preko Turske. Gas koji bio transportovan preko ovog plinovoda bio bi daleko skuplji, u odnosu na gas iz Rusije.

Tursku iz geopolitičkih razloga nastoje izbaciti iz ovog projekta. Zašto?

Razlog je taj što smatraju kako u ovom stoljeću Turska ima veliki potencijal za „rast“, kako je počela da vodi nezavisnu politiku.

Za Sjedinjene Države, količine prirodnog gasa u istočnom Mediteranu nemaju toliko poseban značaj, jer i SAD su značajan globalni igrač u trgovini gasom, tj. SAD posjeduje ogromne sopstvene rezerve plina.

Prvenstveni ciljevi Sjedinjenih Država u Mediteranu su energetska kontrola Evrope i spriječavanje integracije Kine u ovaj dio svijeta.

Iako mnogi smatraju kako Sjedinjene Države vode računa o sigurnosti Evrope, SAD ustvari na ovaj način drži pod kontrolom Evropu, prodavajući joj skuplji gas.

Kada je riječ o Francuskoj o njenim motivima, Francuska je nakon prvog i drugog svjetskog rata postala najveća kolonijalna sila u Africi. Međutim, posljednjih godina iako je prva poslala svoje borbene avione u Libiju, dolaskom Turske u ovu regiju Francuska se našla u panici. Francuska više ne uspjeva da ostvari svoje kolonijalističke ambicije, ponajviše zbog turske pojave na afričkom kontinentu.

Francuska je poslala svoju vojsku i na sjever Sirije, ali posljednjom operacijom turske vojske protiv YPG-a, bila je primorana da se povuče. Iako mnogi diskutuju o dolasku francuske mornarice u istočni Mediteran, da je Francuska imala ozbiljnu namjeru ulaska u rat protiv Turske, učinila bi to u Libiji.

2017. godine Kina i Rusija održale su zajedničke pomorske vojne vježbe u Mediteranu. Ovim je Kina pokazala ustvari kako je ozbiljno zainteresovana da osnaži svoje vojno prisustvo u regiji Sredozemlja.

U narednom periodu vjerujem kako će unutar Mediterana doći do zajedničkog djelovanja Kine, Rusije i Turske, ponajviše iz zajedničkog interesa suprostavljanja SAD-u. Kao što sam prethodno rekao, SAD nastoji blokirati kinesku ekspanziju i integraciju u regiji Evrope i Mediterana. Istovremeno SAD nastoji blokirati energetsko-ekonomsku saradnju između Evrope i Rusije.

2010. godine turske zračne snage i kineske zračne snage održale su zajedničku vojnu vježbu u centralnoj Turskoj, što je ujedno bila prva vojna vježba jedne članice NATO-a sa Kinom.

Ako pažljivo analiziramo situaciju sa Rusijom, prodaja S-400 protuzračnog sistema Turskoj, upravo ima za cilj da Tursku osnaži u istočnom Mediteranu, što je krajnji interes Rusije.

Posljednje izjave američkog predsjedničkog kandidata Bidena, mogu samo dodatno ubrzati stratešku saradnju između Turske, Kine i Rusije, ukoliko pobijedi na izborima.

Joe Biden kaže kako su potezi Turske neprihvatljivi, kako će on nametnuti sankcije Turskoj, podržati Kurde, kako Turska mora da se odrekne S-400. Ali Biden je otišao korak dalje, i u intervju otvoreno najavio kako će podržati opoziciju u Turskoj, kako bi Erdogan nestao sa političke scene.

Vjerovatnoće izbijanja velikog rata i eskalacije u Mediteranu su male, ponajviše zbog ekonomske krize koja je zadesila SAD i EU.

Dolaskom francuske mornarice u istočni Mediteran, mnogi smatraju kako je ova regija došla na prag velikog sukoba. Ali da je Francuska nastojala ući u rat protiv Turske, učinila bi to prethodno u Siriji ili naknadno u Libiji. Međutim, sporadnični incidenti ne mogu biti isključeni, kada je u pitanju sama Grčka.

Turska se je dugo vremena pripremala za izlazak u Mediteran, računajući i pripremajući se za sve prijetnje koje bi je mogle zadesiti.

Evropska unija preferira diplomatsko rješenje u ovoj regiji, što se moglo i vidjeti, jer je EU odbila zahtjeve Grčke da se Turskoj nametnu sankcije.

Sjedinjene Države smatraju kako mogu postići dogovore unutar Mediterana sa svim državama, izuzev Kine i Rusije. Samo u posljednjoj godini dana američki zvaničini dolazili su sa brojnim ponudama Turskoj, pod uslovom da se odrekne S-400, naravno bez uspjeha.

Kada je riječ o odnosima Rusije i Turske, pored lokalnih nesuglasica u Siriji i Libiji, Rusija i Turska imaju zajednički globalni interes koji stavljaju ispred lokalnih neslaganja.

Ukoliko Turska uspije da se održi stabilnom, u narednim godinama će uspjeti ostvariti dominaciju u Mediteranu, sjevernoj i centralnoj Africi, ali i drugim regijama poput Bliskog istoka i Balkana.

Autor: Tarık BaşTürk

Podijelite: