Posljednji događaji u Libiji: Rusko-Saudijski savez protiv Turske kojem su se i SAD priključile

Predsjednik Trump, saudijski prestolonasljednik Muhamed bin Salman i ruski predsjednik Vladimir Putin. (Fotografije: Getty Images)

Da li su se Sjedinjene Američke države pridružile Rusko-Saudijskom savezu protiv Turske unutar Libije? Koji je zajednički motiv ovih država?

Posljednjih mjesec dana u Libiji, gotovo na svim sukobljenim stranama traju pripreme za nastavak sukoba. Plaćenici ruskog Wagnera posljednjih dana okupirali su El Sharara naftno polje na jugozapadu Libije.

Međutim, zbog čega je Rusija tako zainteresovana za libijska naftna polja? Koja je pozadina ovih događaja, koju gotovo niko ne vidi?

Rusija i Saudijska Arabija imaju jedan zajednički jako važan problem, sa kojim se suočavaju posljednjih mjeseci. Radi se o niskim cijenama nafte i prirodnog gasa.

Nakon što su Venecuela, Iran i Libija gotovo potpuno isključene sa naftnog tražišta, Rusija i Saudijska Arabija ovdje su uvidjeli potencijalnu mogućnost da oni preuzmu potpuno kontrolu nad monopolom cijena nafte i prirodnog gasa.

Naravno, ovdje u jednu ruku imaju podršku i Sjedinjenih Američkih država, čiji je naftni sektor pretrpio najveću štetu padom potražnje i niskim cijenama nafte na svjetskom tržištu. Ustvari SAD na čelu sa Trumpom, nisu imale puno izbora osim pridružiti se Saudijsko-Ruskom savezu u pogledu Libije.

Donaldu Trampu se bliže predsjednički izbori u SAD-u, kako privući podršku naftnih kompanija u SAD-u ako ne rastom cijena nafte?

Ono što čudi i zabrinjava je pasivnost evropskih država, posebno Njemačke i Italije, koje bi ukoliko rusko-saudijski plan upali, mogle plaćati daleko veće cijene nafte i prirodnog gasa.

Haftarova zadaća i ciljevi u Libiji glase ovako: Sabotirati libijsku naftnu industriju, kao državu sa najvećim zalihama nafte u Africi

Haftar od samog početka ispunjava ovu zadaću. Na teritoriju koji je zauzeo, zabilježen je pad proizvodnje nafte ili gotovo potpuno gašenje proizvodnje.

Sa stajališta zakona, iz regija koje su okupirane od strane Haftarovih milicija nije moguće legalno izvoziti naftu. Prema odlukama UN-a u pogledu Libije, pravo izvoza nafte ima samo međunarodno priznata vlada u Tripoliju.

Motiv Saudijske Arabije i Rusije u Libiji nije prvenstveno prisvajanje libijske nafte i gasa, već uspostavljanje monopola nad svjetskim tržišnim cijenama. Očito ove države smatraju kako bi Libija, ukoliko bi se oporavila, mogla poremetiti njihove pokušaje i interese.

Posljednjih mjeseci samo preko naftnog polja El Sharar, libijska međunarodno priznata vlada ostvarila je prihode od 7 milijardi dolara.

Međutim, Haftarove milicije sada po nalogu Rusije i Saudijske Arabije nastoje prebaciti sukobe u ovu regiju, kako bi doveli do potpunog uništenja i kolapsa naftnih instalacija na ovom polju.

Radi se o vrlo osjetljivoj regiji, u kojoj ukoliko dođe do sukoba, samo jedna avio-bomba dovoljna je da onesposobi veliki dio naftnih postrojenja, naftovoda i druge opreme.

Predsjednik Egipta Abdel Fatah al-Sisi zaprijetio je vojnon intervencijom u Libiji. Koliko su ove prijetnje ustvari ozbiljne?

Na prijetnje egipatskog diktatora Sisija odgovorila je međunarodno priznata vlada u Tripoliju, ali i vijeće sastavljeno od predstavnika libijskih gradova i plemena.

Ovo vijeće je poručilo Sisiju kako izigrava lažnog zaštitnika libijskog naroda, kako će ukoliko se usudi ući sa vojskom, Libija postati Sisijev mezar.

Kada je u pitanju Ankara, u Turskoj po svemu sudeći ne uzimaju ozbiljno Sisijeve prijetnje, zbog toga što jako dobro poznaju stanje unutar egipatske vojske i uopšteno ekonomije.

Ankara je po pitanju Sisijevih prijetnji hladnokrvno reagovala, iako uz određenu dozu opreza.

Ono što zabrinjava je strategija SAD i Izraela u pogledu Libije. Ruske aktivnosti u Libji morale su upaliti sve alarme unutar NATO-a, međutim to se nije dogodilo. Zašto?

Dok se govori o potencijalnim ruskim vojnim i pomorskim bazama u Libiji, istovremenom Libijom lete „piratski“ borbeni avioni i bombarduju gradove.

Kažem piratski iz razloga što ovi ruski avioni nemaju serijski broj tj. izbrisan je, nemaju niti zastavu države koju predstavljaju, ne zna se čak ni ko upravlja ovim avionima zvanično.

Dok na prvi pogled američki pristup Libiji djeluje sličan turskom pristupu, ove dvije države imaju gotovo suprostavljene ciljeve unutar Libije.

Turski cilj je pomoći međunarodno priznatu vladu GNA da potpuno povrati nadležnosti nad cijelim teritorijem Libije, tako što će uklonuti Halifu Haftara sa libijske scene.

Američki pristup je potpuno drugačiji. SAD unutar Libije traži način kako će povratiti svoju dominiaciju za pregovaračkim stolom, međutim, istovremeno ne prave nikakvu razliku između pučističkih Haftarovih snaga i međunarodno priznate vlade.

SAD ne žele da Haftar ode, SAD se žele nametnuti kao glavni posrednik u libijskom sukobu i tako ostvariti svoje interese, istovremeno blokirajući i ruski pokušaj uspostavljanja vojnih baza.

Američka vojna komanda za Afriku (AFRICOM) trenutačno traži od libijske vlade prekid ofanzive nad Sirtom i Jufrom, zauzvrat kažu kako će oni “sjesti” sa Haftarovom stranom i dogovoriti mir i izbaciti Rusiju iz Libije.

Kada je riječ o izraelskoj strategiji, Izrael u posljednje vrijeme pokazuje volju kako želi sarađivati sa Turskom. Međutim, izraelska strategija ovdje je najlukavija, svodi se na indirektnu konfrontaciju sa Turskom, preko Egipta, UAE i Grčke, dok istovremeno sami Izrael kao država ostaje „čistih ruku“.

Izrael je promijenio svoju strategiju ponajviše iz jednog razloga, koji će vjerovatno mnoge iznenaditi: Činjenica je to da je Rusija, koja je bila na vratima Tripolija, sada potisnuta daleko ka istoku, do Sirta i Jufre od strane Turske.

SAD, Izrael i Francuska izgubile su nadu da će u Libiji, kao u Egiptu, uspjeti postaviti novog diktatora poput Sisija, ta je priča završena.

Brojni turski teretni vojni avioni i brodovi svakodnevno dostavljaju vojnu opremu i logistiku u Libiju, kao priprema vojne ofanzive na Sirt u Jufru.

Sve pripreme su gotove, naredne sedmice ofanziva na ova dva grada mogla bi započeti.

Halifa Haftar, koji je unazad nekoliko mjeseci bio nadomak toga da ostvari zadate ciljeve, tako što bi okupirao Tripoli i potpuno eliminisao međunarodnu priznatu vladu, sada se nalazi u defanzivi, pred nesigurnom budućnosti i borbom za opstanak.

Autor: F.T

 

Podijelite:

Komentariši