Regionalna integracija država u NATO, širenje utjecaja Kine i Rusije na Balkanu, vojne vježbe Rusije u regionu i naoružavanje Srbije postaje presudan stimulativni faktor za ulazak BiH u NATO, te jačanje i modernizaciju Oružanih snaga BiH
Razvoj bespilotnih letjelica (UAV) proširio je mogućnosti da male države izvode vojne operacije u većoj mjeri, na efikasaniji način, uz puno manji rizik, i što je možda još važnije: uz vrlo nisku cijenu po satu naleta.
Brojni tehnološki faktori ukazuju na to da će bespilotni sistemi oružja postati važniiji nego ikada u budućim vojnim operacijama.
Uloge bespilotnih letjelica mogu se uveliko razlikovati ovisno o težini vojne operacije koja se treba izvesti. Najjednostavnije vojne operacije uključuju napade na fiksne kopnene ciljeve, dok kompleksnije operacije uključuju napade na mobilne kopnene mete ili čak druge letjelice.
U najnovijim sukobima u Siriji, Libiji i Nagorno-Karabahu, bespilotne letjelice, turske proizvodnje, izvodile su tzv. SEAD misije ili misije suzbijanja neprijateljske protuzračne odbrane, što je bio prvi takav primjer u svijetu. Ukoliko se vratimo deceniju unazad, bespilotne letjelice bile su ekskluzivni alat najmoćnijih i najbogatijih država u svijetu, dok danas postaju dostupne svakoj funkcionalnoj državi koja posjeduje uređene oružane snage.
Oružane snage BiH i taktičke bespilotne letjelice
Iako ne postoje bilo kakve zvanične najave i razgovori o nabavci bespilotnih letjelica, Oružane snage BiH, prema izjavama sadašnjeg ministra odbrane, teže ka budućoj modernizaciji svoje opreme i naoružanja. Bilo kakva buduća modernizacija bi svakako trebala uključivati bespilotne letjelice iz nekoliko bitnih razloga.
Pored toga što bi značajno unaprijedile sposobnosti Oružanih snaga, njihova nabavna cijena je daleko jeftinija u odnosu na tradicionalne borbene avione. Cijena održavanja i po satu naleta je također višestruko niža, te se i sa ekonomskog gledišta mogu priuštiti od strane OS BiH. Sposobnosti koje bi bespilotne letjelice donijele Oružanim snagama BiH podigle bi Oružane snage BiH u sasvim drugu ligu.
Bespilotne letjelice poput Bayraktara TB2 omogućile bi Oružanim snagama sposobnost da iz zraka 24 sata nadziru i kontrolišu veliku teritoriju i prostor, u svim vremenskim uslovima, te po potrebi da u svakom trenutku mogu dejstvovati iz zraka prema potencijalnim neprijateljskim ciljevima.
Bespilotne letjelice poput Bayraktara TB2 ne moraju nužno biti ograničene na četri laserski navođene bombe, koje obično nose na potkrilnim nosačima, već se mogu integrisati u korištenju sa raketnim baterijama na kopnu koje lansiraju laserski navođene rakete.
Sličnu opciju primijenila je azerbejdžanska vojska u sukobu oko Nagorno-Karabaha, navodno koristeći turske raketne baterije TRLG-230, čiji su projektili laserski navođeni od strane bespilotnih letjelica na terenu. Bosna i Hercegovina ovdje ima veliku prednost jer posjeduje domaću namjensku industriju koja, u saradnji sa kompanijama iz Turske, može samostalno da proizvede višecjevne raketne lansere, te rakete opremi uvoznim laserskim glavama tj. tragačima laserskog ozračenja, po uzoru na turski raketni sistem TRLG-230.
Na ovaj način se eliminira nedostatak male nosivosti ubojitog tereta, te se Bayraktar TB2 može puno efikasnije koristiti. U širem kontekstu, pojedini političari u Federaciji su najavljivali pokretanje lokalne proizvodnje bespilotnih letjelica, u saradnji sa kompanijama iz Turske, što je vrlo realna opcija u kontekstu opremanja OS BiH ovom vrstom naoružanja.
Prednosti Bayraktara TB2 u okolnostima sukoba
Bez ikakve sumnje, Bayraktar TB2 se jako dobro pokazao u uništavanju neprijateljskih artiljerijskih i oklopnih jedinica od Sirije, Libije i Nagorno-Karabaha. Pored toga, još važnija misija u kojoj je bespilotna letjelica pokazala odlične performanse bila je tzv. SEAD (Suppression of Enemy Air Defenses) ili suzbijanje neprijateljske protuzračne odbrane.
Jedan od glavnih razloga za takav uspjeh je mali radarski odraz bespilotne letjelice Bayraktar TB2, koju PZO sistemi ne uspjevaju otkriti. Sa posljednjom eskalacijom sukoba u Ukrajini otkrivena je nova konfiguracija TB2 letjelice, razvijena za ELINT/COMINT misije, tj. sa sposobnostima elektronskog dejstvovanja protiv neprijateljskih jedinica na kopnu.
Sama brdsko-planinska konfiguracija terena u Bosni i Hercegovini dodatno pogoduje korištenju bespilotnih letjelica, jer radari za rano upozorenje, kakve posjeduje Srbija, uslijed fizičkih prepreka nisu u mogućnosti pravovremeno otkriti ove letjelice u zračnom prostoru BiH.
Naravno, malobrojno ratno zrakoplovstvo Srbije, iako potencijalna prijetnja, također posjeduje brojne nedostatke. Srbija ne posjeduje zračne radare tzv. AWACS, koji bi pravovremeno mogli upozoriti vojsku Srbije o kretanju bespilotnih letjelica u zračnom prostoru iznad BiH.
Malobrojnost lovačkih aviona, nedostatak mogućnosti dopune goriva u vazduhu, ograničene modernizacije i nedovoljni preostali resursi na Mig-29 avionima koje posjeduje Srbija, također ne dozvoljavaju vojsci Srbije da izvodi 24-satne zračne patrole na duži vremenski period, kojima bi u određenoj mjeri hipotetički mogla ograničiti letove bespilotnih letjelica u zračnom prostoru Bosne i Hercegovine.
Faktori odvraćanja protiv Srbije
Bilo koja država koja želi nabaviti taktičke bespilotne letjelice, također mora unaprijed razmišljati o tome na koji način će ih zaštiti od neprijateljske lovačke avijacije. Iako bi u ovom slučaju najbolja opcija bila nabavka višenamjenskih borbenih aviona, kako to danas čini Hrvatska, to u slučaju OS BiH nije realna opcija ponajviše zbog malih izdvajanja za budžet odbrane, ne ulazeći dalje u politički aspekt, koji je ovdje možda i najveća prepreka.
Međutim, određeni sistemi protuzračne odbrane poput 2K12 Kub već postoje u inventaru OS BiH, te bi se vjerovatno mogli modernizovati i dovesti u napredniju konfiguraciju. U ovom kontekstu nabavka novih PZO sistema je neizbježna opcija, kako bi se kritična infrastruktura žaštitila od neprijateljskog zračnog napada.
Dok su sistemi protuzračne odbrane dugog dometa skupi i koštaju stotinama miliona dolara na globalnom tržištu, oni srednjeg i kratkog dometa su nešto jeftinije i realnije opcije za nabavku. Drugi, jednako bitan faktor odvraćanja, koji je potreban Oružanim snagama BiH, jesu taktičke balističke rakete sa dometom do 300 kilometara, što je dovoljno da se dejstvuje na vojne aerodrome u regionu, poput Batajnice ili drugih strateški važnih lokacija u Srbiji.
Hrvatska je u prošlosti razmatrala sličnu nabavku taktičkih balističkih sistema MGM-140 ATACMS iz SAD-a, što bi bio veliki skok u sposobnostima dalekometnih raketnih udara u odnosu na Srbiju, međutim, do nabavke nije došlo. Nabavke novih PZO sistema srednjeg dometa i taktičkih balističkih sistema ograničilo bi manevar vojske Srbije u svakom pogledu.
Regionalni geopolitički kontekst jačanja OS BiH i NATO savez
Regionalni geopolitički odnosi i interesi velikih sila, poput Sjedinjenih Država, naklonjeni su vojno-sigurnosnom jačanju Bosne i Hercegovine. Ovo je posebno vidljivo u posljednje dvije godine, kada je zabilježen primjetan rast vojno-sigurnosne, te vojne vježbe između OS BiH i američke vojske.
Regionalni američki interesi fokusirani su na suzbijanje ruskog i kineskog utjecaja na Balkanu, dok se Srbija, od strane SAD-a, smatra najbližim regionalnim saveznikom ove dvije azijske sile, tj. glavnim američkim protivnikom u regiji.
Posljednja vojna vježba Branilac Evrope 21, koja se ovih dana izvodi u potpunom okruženju Srbije, najbolje oslikava američku predanost ograničavanju manevarskog prostora rusko-kineskih saveznika.
Sa očekivanim ulaskom u NATO savez stvorit će se svi preduslovi da Bosna i Hercegovina krene u modernizaciju ovog obima, te uspostavi funkcionalan odvraćajući faktor prema Srbiji, kao i mogućnost da aktivno djeluje protiv unutrašnjih separatističkih prijetnji, podstaknutih izvana.
Modernizacija Oružanih snaga BiH nije samo želja nekolicine na lokalnom nivou, već se podstiče izvana, što je vidljivo na osnovu vrijednih vojnih donacija Oružanim snagama BiH od strane SAD-a i Turske u posljednjih nekoliko godina.
Autor: F.T
