Iako se raspad Sovjetskog saveza uglavnom odvijao bez značajnijih sukoba, napadi Armenije i okupacija azerbejdžanskih teritorija bili su tragedija i izuzetak u tadašnjim događajima
Pozadina događaja u Nagorno-Karabahu
1920. godine Sovjetski Savez uspostavio je autonomnu Armensku pokrajinu unutar Azerbejdžanskog teritorija Nagorno Karabaha. Uspostavljen je vještački entitet, naseljen Armenima, na Azerbejdžanskoj zemlji. Međutim, tadašnjih blizu pola miliona Azerbejdžanaca, koji su živjeli na tlu Armenije, nisu ostvarili slične privilegije.
Tako je Sovjetski savez uspostavio osnovu na kojoj će se od 1988. godine razvijati plan dalje aneksije Nagorno Karabaha, kako bi se ovaj planinski region nelegalnom okupacijom pripojio Armeniji.
Između 1991. i 1992. godine međuetnički sukobi i armenska agresija nad Azerbejdžanom postajala je sve intenzivnija.
Događaji ustvari usko podsjećaju na događaje sa Zapadnog Balkana iz devedesetih i raspada SFRJ, u kojem su Bosna i Hercegovina i Bosanski muslimani krvlju i genocidom platili najveću cijenu raspada Jugoslavije.
Godine 1992. došlo je do određenih povlačenja sovjetskih snaga iz regije Nagorno-Karabaha, međutim, dok su armenskim snagama ostavljene značajne količine Sovjetskog naoružanja, goloruki azerbejdžanski narod našao se u teškoj i bezizlaznoj situaciji.
U noći između 25. i 26. februara armenske snage, pomognute od sovjetskih trupa, uspjele su okupirati i zauzeti Hodžali.
U noći 25. februara Hodžalijem su se raširile glasine koje su stizale od armenskih snaga, koje su tvrdile kako je ostavljen humanitarni koridor za azerbejdžanske civile koji žele mirno da napuste selo.
Međutim, azerbejdžanski civili koji su krenuli putem evakuacije prema obližnjem gradu Agdam, ubrzo su se uvjerili kako su navodi o humanitarnom koridoru bila zloslutna zamka. Oni koji su tu noć krenuli ka obližnjem gradu Agdam, našli su se pod oružanom vatrom, okruženi od strane armenskih snaga.
Dan kasnije, 26. Februara 1992. godine svijet je svjedočio jednom od najvećih zločina nakon drugog svjetskog rata. Armenska vojska počinila je strašan zločin u azerbejdžanskom selu Hodžali, usmrtivši 613 civila, od kojih su 106 bili žene, 70 starci, dok su 63 ubijenih bila djeca.
Dio azerbejdžanskih izbjeglica je ubijen od strane armenskih snaga, dok je veliki dio zarobljen. Veliki dio onih koji su uspjeli pobjeći u planine, stradao je uslijed hladnoće i teških promrzlina.
Tek nekolicina ljudi iz Hodžalija uspjela je stići u obližnji grad Agdam. Pored ubijenih 613 civila, 1275 ljudi je palo u zarobljeništvo i jermenske logore smrti, dok je sudbina 150 civila ostala do danas nepoznata.
Hodžali je sravnjen sa zemljom, stotine civila je ranjeno i ubijeno, na desetine djece izgubilo je jednog ili čak oba roditelja.
Susret bivšeg predsjednika Armenije Serža Sargsyana i ruskog predsjednika Vladimira Putina (Fotografija: kremlin.ru)
Genocid nad azerbejdžanskim narodom najbolje oslikava izjava ideološkog tvorca ovog genocida, kasnijeg predsjednika Armenije, Serža Sargsyana, koju je u knjizi pod nazivom Crni vrt citirao i objavio Britanski novinar Tomas De Waal:
“Prije Hodžalija, Azerbejdžanci su mislili da se šale s nama, mislili su da su Jermenci ljudi koji ne mogu dignuti ruku na civilno stanovništvo. Uspjeli smo razbiti taj [stereotip]. I to se dogodilo”
Armenskog vojnika u Hodžaliju nije mogao zaustaviti niti strah uplašenih žena, niti plač djece, niti godine osjedjelih staraca.
Iskrivljavanje prirode sukoba i negiranje genocida
Negiranje genocida nije ništa drugo do uvod u novi budući sukob i pokazivanje spremnosti da se genocid ponovi.
Brojni zvaničnici Armenije pa i sadašnji premijer Nikol Pašinjan godinama unazad optužuje Azerbejdžan za izvršeni genocid koji se dogodio u Hodžaliju. Genocid u Hodžaliju je ustvari bio nadahnuće za zločin genocida koji će se nekoliko godina kasnije dogoditi u Srebrenici.
Po istom receptu u Bosni i Hercegovini, agresori sa sličnom ideologijom su optužili narod, koji je žrtva, da su sami nad sobom izvršili masakr na Markalama, pa čak i “lažirali” broj ubijenih u genocidu u Srebrenici.
Po istom receptu, na pitanja o genocidu u Hodžaliju, slične izjave o negiranju danas dolaze iz Armenije.
U slučaju Hodžalija, kao i u slučaju Srebrenice, oni koji su počinili zločin genocida teritorijalno su nagrađeni, dok žrtve i nakon tri decenije čekaju i traže svoju pravdu.
Oni koji su preživjeli progon iz Hodžalija danas žive u teškoj psihološkoj traumi i posljedicama koje kao baštinu ostavljaju svojoj djeci.
Na današnji i sutrašnji dan (25/26. februar) se obilježava 29. godišnjica genocida u Hodžaliju.
Autor: Faruk Tucaković
