Mogu li se Sjedinjene Države suprostaviti Kini bez podrške Rusije i Turske?

Predsjednik Turske, Recep Tayyip Erdogan, stiže na samit NATO-a (FOTO: Nato.int)

Američki dvolični odnos prema Turskoj, neprijateljstvo prema Rusiji, te neraskidiva ekonomska saradnja EU i Kine glavni su faktori koji će odrediti budućnost zapadne alijanse.


Dok se posljednjih godina urušava globalni poredak koji je uspostavljen iza Drugog svjetskog rata, zadnjih nekoliko mjeseci udaraju se temelji novog poretka 21. stoljeća. Riječ je o posljednjem samitu NATO-a i G7, na kojima su predstavljene smjernice u kojima će se kretati politika najmoćnijih država svijeta. Susret između Putina i Bajdena, između Bajdena i evropskih zvaničnika, kao i susret Bajdena i Erdogana trebali bi da zapadnoj alijansi ponude jasnu viziju buduće politike prema rastućoj ulozi Kine.

Sjedinjene Države su bez ikakve sumnje najmoćnija sila dvadesetog stoljeća ali i danas, posebno u ekonomskom i vojnom segmentu. Međutim, pad američke moći i utjecaja je jasno vidljiv posljednjih godina. Sjedinjene Države su sa dolaskom predsjednika Bajdena najavile novu ekonomsku, diplomatsku i vojnu strategiju uz pomoć koje planiraju očuvati taj status najmoćnije sile u svijetu, ali stvari na terenu nisu onakve kako ih Bajdenova administracija vidi.

Američki dvolični odnos prema Turskoj, te neraskidiva ekonomska saradnja EU i Kine su glavni faktori o kojima će ovisiti budućnost zapadnog svijeta.

Kineski Pojas i put – najveća prijetnja američkoj hegemoniji

Najveći i najpoznatiji ekonomski projekat današnjice pod nazivom Pojas i put, iz američkog ugla, predstavlja najveću prijetnju američkoj globalnoj hegemoniji. Kina je kroz ovaj projekat investirala blizu 6 biliona dolara u čak 140 država širom svijeta.

Kineska inicijativa “Pojas i put”, kopnena i pomorska komponenta projekta

Glavni nedostatak projekta je vjerovatno vojna komponenta, jer Kina još uvijek nije u mogućnosti projicirati vojnu moć u svijetu na način kao što to čini američka mornarica.

Kina razvija svoju mornaricu i gradi nosače aviona ali pred njom je još uvijek dug put. Kineski projekat se sastoji takođe i od kopnene komponente, koja uključuje globalnu mrežu autoputeva, mostova, željeznica i tunela. Iako je nova američka administracija u početku, sa ulaskom u Bijelu kuću, glavnu metu na čelo stavljala Rusiji i Turskoj, čini se da sada polako uviđaju da je stvarna prijetnja Kina.

Sjedinjene Države se prvi put susreću sa jednim globalnim izazovom, koji je unazad deceniju bio nezamisliv. U prošlosti su Sjedinjene Države nametale svoj koncept i političko uređenje u svijetu, dok su svi drugi nastojali odgovoriti i prilagoditi se tome.

Danas se događa obratno, Kina je posljednjih godina ponudila koncept, kojem danas Sjedinjene Države nastoje ponuditi alternative.

Američki projekat “Zeleni pojas i put”

Na posljednjem samitu G7 država prošlog mjeseca, predstavljen je alternativni projekat, koji se smatra rivalom kineske inicijative “Pojas i put”. Američki predsjednik Bajden predvodio je inicijativu da se siromašnim zemljama ponudi novi izvor finansiranja infrastrukture, pružajući “demokratsku” alternativu kineskim zajmovima, koji se na zapadu vide kao alat za širenje utjecaja Pekinga.

Radi se o inicijativi kojom se u 21. stoljeću nastoji osigurati kontinuitet zapadne i američke hegemonije u svijetu.
Ovom inicijativom se obećava 100 milijardi dolara, koje će izdvojiti zapadne bogate zemlje, za države u razvoju, kao pomoć na putu zelene tranzicije, iako konkretan izvor planiranog novca nije najjasniji.

Najveći izazov za ovu američku inicijativu vjerovatno će biti neodlučnost i nesigurnost evropskih partnera. Države poput Francuske i Njemačke su već u dubokoj ekonomskoj korelaciji sa Kinom, dok njihovi zvaničnici sa sumnjom gledaju prema američkoj incijativi, pozivajući uglavnom svoje vlade na neutralnost.

Evropske države su posljednjih godina također investirale velika sredstva u kineski Pojas i put, te će ovo zasigurno utjecati na buduće odnose između EU i Kine.

Pred američkom inicijativom “Zeleni pojas i put” stoji nekoliko velikih izazova: problem oko finansiranja jer zapadne ekonomije su u krizi, problem ideologije (LGBT) koju kršćanske i muslimanske zemlje ne žele prihvatiti, te problem sa državama u Africi, na Bliskom istoku i Južnoj Americi, koji se nerado prisjećaju kolonijalističke prošlosti zapadnih država koje im sada nude pomoć.

Sjedinjene Države takođe traže od svojih zapadnih saveznika da ne uvode kinesku 5G, iako trenutno ne nude nikakvu zapadnu alternativu, što pokazuje kako je Kina na ovom polju daleko ispred Zapada.

EU kao nepouzdan partner za Sjedinjene Države, pozicija Turske i Rusije

Već sada se polako nazire zaključak da EU, zbog svoje ekonomske povezanosti sa Kinom, ne pristaje biti američki alat u budućoj konfrontaciji sa Pekingom. Pokazalo se da je situacija i sa Rusijom vrlo slična, jer snažan pritisak Sjedinjenih Država nije bio dovoljan da Njemačka odustane od Sjevernog toka 2, niti od svoje saradnje sa Rusijom.

Francuski predsjednik je otišao korak dalje, pa je rekao kako evropska sigurnost ovisi o Rusiji, te da “sankcije ne funkcionišu”, kako je NATO doživio “moždanu smrt”, i kako treba promijeniti pristup prema Rusiji. Planovi EU sa Kinom uključuju dalju ekonomsku integraciju i jačanje saradnje, te se gotovo ni po kojem osnovu na uklapaju u američke ciljeve i politiku.

Odnosi između Rusije i NATO-a do 2012. godine bili su jako dobri. Rusija je tada gotovo postala NATO partner. Ovo se promijenilo nakon okupacije Krima, te je Rusija ponovo postala glavni neprijatelj zapadnog bloka. Presudni faktor za američki “Zeleni pojas i put” čini Turska i njoj bliske članice Turkijskog vijeća iz Srednje Azije. Kineski projekat, sa svojom saobraćajnom i transportnom infrastrukturom, preko Centralne Azije i Turske povezuje se sa Evropom.

Drugi i ništa manje važan faktor je odnos Turske naspram ostalih većinskih muslimanskih država, koje na Zapad gledaju kao izvor previranja, vojnih i državnih udara i kolonijalne prošlosti. Sjedinjene Države će shvatiti važnost Turske onog trena kada u Africi, na Bliskom istoku i Centralnoj Aziji počnu tražiti podršku za svoju inicijativu “Zeleni pojas i put”.
Stavovi Rusije, iz ugla Sjedinjenih Država, nisu ništa manje važni. Zapad je godinama unazad Rusiji dodijelio status glavne prijetnje, ali danas se to polako mijenja.

Koliko god na Zapad gledala kao glavnu prijetnju, sa kineskim ekonomskim rastom i izdvajanjem za razvoj naoružanja, Rusija, čija populacija se smanjuje, naspram teritorijalnih pretenzija Pekinga neće imati alternative osim stati uz zapadne zemlje – kao nužno i manje zlo, kako to u Rusiji pojedini vide.

Turska još uvijek nije zauzela konkretnu stranu, ali njen zaokret prema istoku posljednjih godina, i sve manja ovisnost o Zapadu, može poslužiti kao nagovještaj u kojem smjeru će se situacija odvijati.

Sjedinjene Države, ono trenutka kada prihvate da se ne mogu osloniti na konkretnu podršku EU, shvatit će stvarnu geopolitičku važnost Rusije i Turske, bez čije podrške i saradnje će u narednim godinama zasigurno izgubiti u borbi za globalnu dominaciju u svijetu.

Autor: F.T

Podijelite: