Mišljenje: Uspostavlja li Turska liniju fronta protiv Rusije od Baltika do Kavkaza?

Turske snage sigurnosti provode operaciju protiv terorističke organizacije PKK 15. jula 2020. (Fotografija: DHA)

Dolazak poljskog predsjednika u Tursku i zaključivanje sporazuma o nabavci bespilotnih letjelica, kao i raspoređivanju turskih borbenih aviona na Baltik, važan je pokazatelj rasta geopolitičke važnosti Turske u odnosu na sigurnost istočne Evrope


Dobri i pozitivni bilateralni odnosi između Poljske i Turske sežu duboko u historiju. U periodu okupacije današnje Poljske od strane tadašnjeg Ruskog carstva, stoljećima unazad, Osmansko carstvo je stalo uz narod današnje Poljske i nikada nije prihvatilo i podržalo ruske teritorijalne ambicije za širenje prema zapadu.

Današnja želja za saradnjom između Poljske i Turske također ima historijske korijene, i istovremeno je motivisana sa nekoliko različitih faktora. Rusija je u prošlosti okupirala veliki dio ukrajinske teritorije, uključujući i Krim. Međutim, prije toga, Rusija je također okupirala velike dijelove Gruzije, odnosno Abhaziju i Južnu Osetiju.

Ruske okupacije se ovdje ne završavaju. Do današnjeg dana, gotovo 30 godina unazad, dio Moldavije nalazi se pod okupacijom proruskih separatista. Tadašnja politika Rusije u odnosu na onu današnju nije se mnogo promijenila. Brojne države koje graniče sa Rusijom i danas žive pod stalnim pritiskom od potencijalne ruske okupacije, što je, gledajući iz ugla nedavne situacije na ukrajinskoj granici, vrlo razumljivo.

Turska i Poljska čine glavni front za obuzdavanje Rusije na istoku Evrope

Pogleda li se na granice evropskih država sa Rusijom, može se uočiti kako gotovo ne postoji ozbiljan državni akter koji je u mogućnosti zaustaviti potencijalnu invaziju sa istoka, od strane Rusije. Skandinavske i baltičke države, uključujući i one u istočnoj i jugoistočnoj Evropi poput Ukrajine, nisu u mogućnosti da se suprostave Rusiji.

Eventualni izuzetak je Poljska, koja je možda jedina u cijeloj priči na vrijeme prepoznala prijetnju i investirala velika sredstva u nabavke vojne opreme i naoružanja. Iako je NATO savez u prošlosti pokazao uspjeh u obuzdavanju Sovjetskog saveza, danas mnogi dovode u pitanje njegovu relevantnost, kada je riječ o suprostavljanju ruskoj prijetnji na istoku Evrope.

Glavni razlog za ovakvo nešto je američko-evropska pasivnost i nedovoljna podrška za vrijeme posljednjih sukoba u Ukrajini. Međutim, postoji još jedan važniji događaj koji je dodatno izazvao paniku na istoku Evrope. Radi se o najavama o potencijalnom odustajanju od sankcija protiv sudionika u ruskom plinovodu Sjeverni tok 2 od strane Bajdenove administracije.

Ove najave signaliziraju da možda postoji određeni nezavnični dogovor, koji široj javnosti nije poznat, između SAD-a i Rusije, dok se Sjedinjene Države nastoje fokusirati na Pacifik i suzbijanje kineske dominacije u Aziji. Ovakav razvoj situacije posebno zabrinjava Ukrajinu, Poljsku i male baltičke države, uključujući i one u Skandinaviji, koje sada traže nove partnere za saradnju protiv zajedničke prijetnje sa istoka.

Turska uspostavlja liniju fronta protiv Rusije od Baltika do Kavkaza

Dvije evropske države, Poljska i Ukrajina, postaju značajni kupci turskog naoružanja. Pored njih, Azerbejdžan je također kupac turske vojne opreme. Navedene države su također potpisale sporazume o odbrambenoj i vojnoj saradnji sa Turskom, što signalizira da se ne radi o običnim nabavkama oružja, nego uspostavi novih partnerskih odnosa u kontekstu odbrane protiv zajedničke prijetnje.

Kada se kupuje naoružanje određene države, samim tim se kupuje politička i vojna podrška u budućim konfliktima. Priča svakako ne završava tu, jer ovim nabavkama se dolazi do vojno-sigurnosne integracije između država i njihovi oružanih snaga, što je jedan od ciljeva takvih nabavki.

Rusko negodovanje i ljutnja su posebno vidljivi zbog isporuka borbenih bespilotnih letjelica Ukrajini, dok Poljska polako postaje nova užarena tačka u odnosima Turske i Rusije. Radi se o bespilotnim letjelicama koje su dokazale u uništavanju na stotine tenkova, oklopnih vozila, sistema protuzračne odbrane i druge opreme, uglavnom ruske proizvodnje, u sukobima u Siriji, Libiji i Nagorno-Karabahu.

Određeni američki obavještajni i vojni stratezi također smatraju kako je Turska glavni ključ za obuzdavanje Rusije u Crnom moru, ali i na istoku Evrope. Međutim, uprkos zajedničkim interesima, do konkretne saradnje između SAD-a i Turske, kada je riječ o obuzdavanju Rusije, do danas nije došlo uglavnom američkom krivicom.

Turski motivi i buduća saradnja: Rast geopolitičke važnosti u kontekstu odbrane istočne Evrope

Iako se u zvaničnoj politici turske vlade gotovo nigdje ne spominje Rusija kao prijetnja, razloga za zabrinutost sa turske strane ja jako mnogo. Rusija je posljednjih decenija narušila granice država, uključujući Gruziju i Ukrajinu, koje predstavljaju tampon zonu između Rusije i Turske.

Pored toga, Rusija je izgradila nekoliko vojniih baza blizu granica sa Turskom, uključujući bazu u Armeniji, baze u Siriji, i kao najnovije, Krim i ali i okupacije Libije, odakle može ugroziti turske interese i zaprijetiti matičnom teritoriju Turske.
Ovo je u Turskoj jako ozbiljno shvaćeno, te je očito odlučeno da se na ove poteze Rusije odgovori izvan turskih granica, tj. na istoku Evrope, Kavkazu ali i Balkanu.

Uz Ukrajinu i Poljsku, očekuje se da će i Mađarska, koja je već kupac turskog naoružanja, kao i Rumunija kupiti turske bespilotne letjelice, te uspostaviti snažniju vojno-sigurnu saradnju sa Turskom. Ovo u suštini pokazuje kako se cijela istočna Evropa i Balkan polako kreću ka vojno-sigurnosnoj integraciji sa Turskom, te budućeg geopolitičkog značaja Turske u široj evropskoj regiji.

Turska je u konačnici izvan okvira NATO saveza, i bez američke podrške i pomoći, stala u odbranu Libije i Sirije, protiv Rusije, što se može očekivati i na istoku Evrope ali i samom Balkanu u budućnosti. Cijeli budući razvoj situacije će uveliko ovisiti o razvoju situacije u Siriji, na Kavkazu i u Libiji između Rusije i Turske.

AutorF.T

Podijelite: