Bilateralni odnosi pogoršali su se jer su se Ankara i Moskva sukobili u više arena
“Rusija je, naravno, strateški partner. Koliko sati bi vam trebalo da putujete do Washingtona? Koliko bi trebalo vremena za odlazak u Moskvu? ” Upitao me je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan prije skoro dvije godine na skupu.
„Imamo zajednička strateška ulaganja, od plinovoda do nuklearnih reaktora. Imamo zajedničke interese u odbrambenoj industriji, povećanju bilateralne trgovine i turizma, itd. “
Tada su obilježene visoke tačke u odnosima između Erdogana i njegovog ruskog kolege Vladimira Putina. Uživali su u čestim telefonskim razgovorima kako bi oblikovali strategiju za obje zemlje. U jednom su trenutku postigli nivo povjerenja u kojem će Putin, lično, predstavljati posebne izvještaje Erdoganu, samo za njegove oči.
Nije bilo neobično da su Turska i Rusija uživale u prijateljskim odnosima, jer su decenijama imale tendenciju da se “dogovore da se ne slažu” oko mnogih pitanja. No, rastući odnos između Erdogana i Putina bio je izuzetan, posebno s obzirom na to da su jedni drugima bili “u grlu” 2015. godine nakon što je Turska oborila ruski avion.
Erdogan je bio razočaran sa Zapadom i tražio je neovisniju vanjsku politiku nakon pokušaja puča 2016. godine, za koji je bio siguran da je podržan od strane Zapada.
S Putinom je Erdogan imao zajedničke interese, poput sirijske krize, gdje su obje zemlje iskorištavale svoje vojske, kako bi ograničile američko prisustvo u korist podrške sirijskim Kurdima. Moskva je radila na spašavanju sirijskog režima, dok je postupno preuzimala kontrolu nad teritorijom, a SAD su bile prepreka.
Za Ankaru je sirijski izdanak Kurdistanske radničke partije (PKK), koju podržavaju SAD, predstavljao egzistencijalnu prijetnju duž njene granice i bilo je jasno da sirijska opozicija više nije u stanju pobijediti u građanskom ratu.
Bila je potrebna nova strategija da se izbjeglička kriza drži na odstojanju, istovremeno sprečavajući nastanak “države PKK” duž cijele sjeverne granice.
Erdogan je uživao u “prijateljstvu” s Putinom, jer je smatrao da, za razliku od američkih predsjednika i zvaničnika, ruski lider poštuje svoja obećanja i provodi ih u mnogim oblastima, od kontroverznog prodaje sistema proturaketne odbrane S-400, do projekata plinovoda.
Vraćajući se iz tog perioda u današnjicu, Turska je sada uključena u regionalnu borbu protiv Rusije u tri odvojene zemlje, koja se protežu od sjeverne Afrike do Bliskog istoka i Kavkaza. Turske bespilotne letjelice uništavaju protuzračne odbrambene sisteme ruske proizvodnje, kako je otkriveno na snimcima koji ismijavaju rusku tehnologiju u sve tri zone sukoba.
Erozija povjerenja između Erdogana i Putina odigrala je važnu ulogu u okretanju dvije zemlje jedne protiv druge.
Libijska kriza
Prve pukotine u bilateralnim odnosima počele su se pojavljivati u januaru, kada Putin nije uspio ispuniti obećani prekid vatre u Libiji. Pučistički general Halifa Haftar naglo je napustio samit u Moskvi, nakon što je libijska vlada nacionalnog jedinstva (GNA) pristala na dogovor, ali Putin ga je (Haftara) i dalje vojno podržavao da zaštiti vlastito uporište u zemlji.
Ljutiti Erdogan kasnije je medijima rekao da je Rusija zapravo vodila Haftarove snage raspoređujući plaćenike Wagner Group na terenu. Dok su snage naklonjene GNA ranije ove godine okončale opsadu koju je Haftar nametnuo Tripoliju, Putin je bio zauzet raspoređivanjem borbenih aviona i sirijskih plaćenika u pokušaju da zadrži naftom bogati Sirte.
Ali odnos Putina i Erdogana zaista je otišao na jug (Turske), nakon što se u februaru intenzivirala kriza u Siriji. Sirijski režim i njegovi ruski saveznici narušili su su krhki prekid vatre u Idlibu, kao posljednjem uporištu sirijske opozicije, nakon što je Putin shvatio da je svoje ciljeve u Siriji već postigao prošle godine.
Dogovor koji je imao s Erdoganom faktički je istekao prošlog oktobra, kada je Turska pokrenula operacije čišćenja velikog dijela sirijske zemlje od boraca sirijskih kurdskih milicija.
Kao odgovor, američki predsjednik Donald Trump naredio je povlačenje američkih snaga sa sjevera Sirije, efektivno prepustivši teritorij ruskoj kontroli. Time je Turska izgubila glavnu polugu s Rusijom. Putinu više nije trebala Turska da uravnoteži američko prisustvo u Siriji, jer je Washington već bio izbačen kroz vrata.
Eskalacija u Idlibu
Rusija je nastavila da zahuktava stvari u Idlibu, povremenim napadima s ciljem zauzimanja dodatnog teritorija i uklanjanja posljednjeg uporišta opozicije. Kako su u martu eskalirali napadi Sirije i Rusije na Idlib, turske osmatračnice počele su pojačavati savezničke snage Ankare.
Kako su borbe odmicale, Erdogan je telefonirao sa Putinom, ali bezuspješno. Dok je Erdogan vrišio pritisak za obustavljanje ofanzive, Putin je zadržao svoj stav da sirijska vojska provodi protuterorističku operaciju, jer Ankara nije uspjela izbaciti radikalne elemente, poput Hajata Tahrira al Šama, iz Idliba.
Erdogan je zaprijetio vojnim odgovorom da povrati izgubljeni teritorij. Telefonski pozivi su bili napeti. Nijedna strana nije ustuknula, a Putin prvi put nije ni trepnuo. Ruska delegacija koja je posjetila Ankaru narednih dana čak je tražila od turskih zvaničnika da se povuku iz Afrina, efektivno prijeteći kontroli koju je Turska uspostavila duž sjeverne granice.
Sukob u februaru i martu na kraju je doveo do smrti više od 59 turskih vojnika, u slučaju, za koji turski zvaničnici vjeruju kako je napad ruskog aviona bio direktno odgovoran za ubistvo desetina turskih vojnika.
Erdogan je ostao pri svom stavu, ali je povukao kontranapad usred sve veće zabrinutosti zbog pandemije Covid-19 u Turskoj. Shvatio je da Putina nije briga za glavne brige Ankare oko humanitarne krize i izbjegličkog vala ka Turskoj. Od tada se je udvarao Washingtonu, obustavljajući aktiviranje sistema S-400 i izdajući posebna izuzeća za izvoz za isporuku prijeko potrebnih dijelova ventilatora i druge medicinske opreme u SAD.
Promjena ravnoteže
Sada Erdogan i Putin jedva da razgovaraju jedan s drugim. Ruske diplomate i njihove turske kolege rijetko postižu razumijevanje, a kamoli dogovor o bilo kojem pitanju.
Ali, Erdoganov avanturizam u Siriji i Libiji omogućio je turskoj vojsci vještinu koju nikada prije nije imala. Upotreba naoružanih bespilotnih letjelica i proxy grupa, podržanih turskim vojnim sposobnostima, promijenila je ravnotežu u Idlibu i na bojnim poljima u Libiji.
Zbog toga je Turska glasnija i izravno uključena u najnovije armenske i azerbejdžanske sukobe oko okupiranog Karabaha. Ovoga puta Erdogan nije ustuknuo kad je Baku zatražio pomoć. Čini se da je Ankara sigurnija u svoje prekomorske operacije, jer Erdogan postaje sve uznemireniji Putinovim potezima protiv turskih interesa.
Erdogan je konačno vidio ruskog medvjeda u Putinu i sada se kreće u skladu s tim, zabrinjavajući Moskvu – jer vjeruje da Rusija više ne brine o turskim interesima.
- Tekst je preuzet i preveden sa Middle East Eye. Izvorni autor teksta je Ragip Soylu.
(Stavovi izraženi u ovom tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno stavove Nova Zora portala)
