Etnička karta BiH je drugačija u odnosu na 1992. godinu, manji BH entitet je etnički gotovo “čist”, te se u ovoj situaciji govori o mirnom razlazu i otcjepljenju “bez rata”
Da bi se govorilo o potencijalno novom sukobu i secesiji, koja se godinama najavljuje, važno je prvo analizirati ciljeve i interese manjeg BH entiteta, i koliko su ovi ciljevi ostvarivi na terenu. Prva i najvažnija meta paravojske i policije RS-a bila bi distrikt Brčko, koji bi u slučaju pokušaja secesije nastojali spojiti sa RS-om pod svaku cijenu.
Bez Brčkog, Republika Srpska bi ostala podijeljenja na dva dijela. Drugi cilj bile bi određene tačke koje nose potencijalnu mogućnost presjecanja Republike Srpske.
Ove vitalne tačke nastojale bi se osigurati snažnim policijskim snagama MUP-a RS. Naredni cilj bio bi osigurati granicu između RS-a i Federacije, tj. sve važnije putne pravce, posebno mostove, tunele koji spajaju dva entiteta.
Ukoliko manji BH entitet uspije osigurati navedene tačke, smatralo bi se da je završena prva faza pokušaja secesije. Uz ovo se može dodati još i mi grantska kriza koju Srbija, manji BH entitet i Hrvatska sihronizovano koriste za destabilizaciju Federacije, čim obim prijetnje postaje jasniji.
Interesantno je da Hrvatska i Srbija na zajedničkoj međudržavnoj granici nemaju problema sa migrantima, zato što iz Srbije bivaju planski usmjereni u BiH, kasnije autobusima u Federaciju, u kantone gdje su većinski Bošnjaci.
Zauzimanje Brčkog i izazivanje unutrašnjih sukoba u Federaciji
MUP i vojska Srbije odavno uvježbavaju razne scenarije sukoba na rijeci Drini iako zvanično to predstavljaju kao protuterostičke vježbe. Posljednjih godina se mogu vidjeti vježbe ozbiljnijeg obima u Srbiji.
Slična situacija je i sa Hrvatskom, koja je oduvijek tražila priliku za zauzimanje dijelova Bosne, a posebno Hercegovine. Hrvatska vojska je posljednjih godina nedaleko od granice sa Bosnom i Hercegovinom održavala vojne vježbe, što također nosi određenu poruku.
Današnji predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, nikada nije ni skrivao ove hrvatske teritorijalne ambicije prema državnom teritoriju Bosne i Hercegovine.
Milanović je prije nekoliko godina javno Bosnu i Hercegovinu nazvao ‘velikim s….m‘, te rekao da zapravo i nije država, najavljujući kako u slučaju da Republika Srpska provede referendum o nezavisnosti “Hrvatska ne bi ostavila Hrvate da sami žive s Bošnjacima.”
Hrvatska decenijama širi propagandu u međunarodnoj javnosti protiv BiH, i priču o 10.000 potencijalnih “terorista” koji tu žive. Tim Hrvatska u međunarodnom mnijenju radi na pripremama terena za vojnu intervenciju u BiH.
Hrvatska vjerovatno planira svoju prekograničnu intervenciju pod izgovorom “Zaštite hrvatskog naroda od muslimanskih terorista“, predstavljajući eventualni pokušaj okupacije kao borbu protiv terorizma, računajući kako se niko u potencijalno desničarskoj EU neće ozbiljnije suprostaviti tome, iako su takve okolnosti malo vjerovatne.
U usporedbi, Sjedinjene Države su još šezdesetih godina prošlog stoljeća krenule sa propagandom protiv Arapa, koje su u svojoj javnosti nastojali predstaviti kao “teroriste” i “siledžije“, kako bi stvorili javno mnijenje kod kuće koje će podržati američke vojne intervencije na Bliskom istoku.
Ciljevi hrvatske vojske i eventualno pridruženih paravojnih snaga unutar BiH bili bi etnički čist Mostar, kao što je to danas Banja Luka, zapadna Hercegovina ali i dio srednje Bosne.
Informacija koja je većini vjerovatno promakla bio je poziv hrvatske vojske hrvatima iz inozemstva, proteklih godina, uključujući i one iz BiH, da se odazovu na vojni rok u hrvatskim Oružanim snagama.
Geopolitiči faktor: Situacija u Evropi i SAD-u mogla bi ići u korist teritorijalnim ambicijama Srbije i Hrvatske
Dolazak desničarskih stranaka na vlast širom EU ide u prilog teritorijalnim ambicijama Hrvatske i Srbije. Radi se uglavnom o islamofobičnim strankama, koje su se javno deklarisale protiv postojanja značajnije populacije muslimana u Evropi.
Evropske ekstremne desničarske stranke polako nastoje nametnuti jedan novi termin u pogledu države, a to je “Pravo na nacionalne države“, što bi se apsolutno podudaralo sa idejom “Svi Srbi unutar jedne države” ili “Srpski svet“, dok se istovremeno ukida granica između Kosova i Albanije i stvara Velika Albanija.
Tu je i ruski faktor koji se nikako ne smije izostaviti, pogotovo nakon ulaska ruskih paravojnih-plaćenićkih formacija u Libiju, od čega se Rusija zvanično ograđuje, iako ruski borbeni avioni i piloti izvode letove širom Libije.
Dok su ruski plaćenici počinili teške ratne zločine u libijskom gradu Tarhuni, te okupirali naftna polja, međunarodna javnost, SAD, EU, NATO su to nijemo posmatrali. Ruske paravojne snage su danas ilegalno prisutne u nekoliko država Evrope, uključujući Ukrajinu i Moldaviju, čiji državni teritoriji je pod višegodišnjom okupacijom.
U današnjim okolnostima “šutnja” se može očekivati i u slučaju sličnog scenarija u BiH.
Političari koji se zalažu za teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine morali bi hitno tražiti vojnu i diplomatsku pomoć savezničkih država poput Sjedinjenih Država i Turske.
U konačnici Bosna i Hercegovina se može osloniti samo na sebe i na svoje sposobnosti odbrane. Moraju se tražiti načini za naoružavanje, obuku i brzu regrutaciju snaga, kao i izvršiti pripremu populacije za unutrašnje i vanjske krize koje bi nas u narednom periodu mogle zadesiti.
Autor: F.T
