Iranska vojska: kopnene, zračne snage – komparacija sa turskom vojskom

Iranska raketa Zulfiqar, Iranska revolucionarna garda, Teheran, 23. juni 2017. godine

Turska i Iran su države koje međusobno graniče, međutim, gotovo u svim sukobima u regiji nalaze se na suprotnim stranama, počevši od Sirije i Jemena.

O mogućnosti izbijanja direktnog sukoba između Irana i Turske neću puno ulaziti, ali one zasigurno postoje. Pored Sirije, Turska i Iran imaju neslaganja i oko situacije u Jemenu, odakle pro-iranske milicije balističkim raketama gađaju najvažnije muslimanske gradove Meku i Medinu.

Zbog toga ću ukratko analizirati potencijale iranske vojske uz komparaciju sa turskom vojskom.

Iranska kopnena vojska – komparacija sa turskom vojskom

Iran je država koja posjeduje populaciju od 83 miliona ljudi prema dostupnim informacijama. Iran istovremeno izdvaja značajna sredstva za svoju vojsku i odbranu, prema dostupnim informacijama taj iznos sada je dosegao preko 19 milijardi dolara na godišnjem nivou.

Iran generalno ima masovnu vojsku, međutim ona je podijeljena na regularnu aktivnu vojsku, čiju većinu čine regruti i revolucionarnu gardu-IRGC.

Razlog za ovakvu podjelu snaga u Iranu je to što iranske vjerske vođe i režim nemaju baš puno povjerenje u regularnu vojsku, pa je revolucionarna garda tu da čuva vlast iranskog vrhovnog vođe i režima od unutrašnjih neprijatelja.

U slučaju ratnih okolnosti, ovakve podjele u oružanim snagama nisu u korist organizacije, strateške i taktičke prednosti iranske vojske.

Većina iranskog naoružanja prije Islamske revolucije bila je nabavljena iz Sjedinjenih Američkih Država i Evrope. Poslije Islamske revolucije, Iran se našao u izolaciji i u oskudnoj situaciji u pogledu vojne tehnologije.

Zbog ekonomskih sankcija i embarga na oružje kojeg su uveli Amerikanci, Iran je bio prisiljen okrenuti se domaćoj vojnoj industriji te trgovini s malobrojnim zemljama koje su bile spremne poslovati s Iranom.

Kada su u pitanju iranske oklopne jedinice i tenkovske snage, Iran posjeduje preko 2000 tenkova i 4300 oklopnih vozila, prema dostupnim informacijama.

Novi iranski tenk Karrar podsjeća na ruski T-90, kažu zapadni vojni stručnjaci

Međutim, iako Iran tvrdi kako posjeduje domaću proizvodnju tenkova nove generacije, ustvari se radi o starim sovjetskim kopijama zasnovanih na T-72  i T-90 platformi.

Turska vojska u ovom segmentu stoji bolje od Irana, i po kvaliteti tj. naprednosti i po brojnosti tenkova i oklopnih vozila.

Iranske balističke rakete kao najveći adut iranske vojske

Iran posjeduje balističke rakete kratkog i srednjeg dometa, međutim nalazi se na pragu toga da se domogne i interkontinentalnih balističkih raketa.

Iranski balistički program zasnovan je na staroj tehnologiji sovjetskih balističkih raketa SCUD. Iran je došao u posjed ove tehnologije preko Sjeverne Koreje i Kine između 80-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća.

Kada pogledamo na papiru, Iran posjeduje veliki broj balisitičkih raketa, međutim, preciznost i efektivnost iranskih raketa je vrlo upitna u realnom sukobu.

U nedostatku napredne tehnologije, većina starijih balističkih raketa u iranskom inventaru koriste kao pogon tečna goriva. U prevodu to znači, da svaki put prije lansiranja iranska vojska mora dosipati gorivo u ove rakete.

Iranske balističke rakete u fazi lansiranja

Ovaj proces lansiranja u najboljem-savršenom slučaju uzima 30 minuta, a obično je to 45 minuta do 1 sat. Za ovo vrijeme balističke rakete uspravno stoje na rampama u položaju za lansiranje.

Ukoliko bi u ovom slučaju turska vojska, uz pomoć svojih optičkih satelita visoke rezolucije ili bespilotnih letjelica došla do informacija da će napad balističkim raketama biti izvršen, mogla bi izvršiti preventivne udare, prije nego što Iran i uspije da ih lansira.

Drugi nedostaci iranske balističke tehnologije su veliki procenat neuspjeha pri lansiranju, i veliko odstupanje od mete pri pogotku, koje iznosi od stotinu metara za novije rakete, do 1-2 kilometra za starije.

Zašto tako veliko odstupanje? Zbog toga što je sovjetska namjena ovih raketa bila da nose nuklearne bojeve glave ili hemijsko oružje za masovno uništenje. U ovom slučaju odstupanje od nekoliko stotina metara ili čak kilometar ne igra neki poseban značaj.

Međutim, ukoliko koristite konvencionalne bojeve glave sa običnim eksplozivom, to značajno utiče na efektivnost ovih balističkih raketa.

Generalno najveći i glavni nedostatak balističkih raketa je predvidljivost putanje leta projektila, što uveliko povećava mogućnost da projektil bude neutralisan, prije dostizanja cilja.

Uz sve ovo, turska vojska sa S-400 sistemom se može suprostaviti iranskim balističkim raketama kratkog, i u određenoj mjeri srednjeg dometa.

Generalno govoreći, ni za jednu državu se ne isplati koristiti balističke rakete srednjeg i dugog dometa sa običnim konvencionalnim glavama, razlog je slaba učinkovitost.

Iran ovo koristi u svrhu psihološkog ratovanja, dok u realnom sukobu bi koristilo više kao oružje terora nad populacijom gusto nasaljenih gradova.

Turska za razliku od Irana, posjeduje Bora Khan taktičke balističke rakete, čije odstupanje prema tvrdnjama turskih vojnih stručnjaka ne prelazi 10 metara. Turska balistička raketa može da vrši korekciju putanje preko navođenje satelitskom korekcijom, što automatski smanjuje i onemogućava iransku zračnu odbranu da presretne ovaj balistički projektil.

Glavni turski nedostatak ovdje je domet, međutim svi važniji centri, vojne i zračne iranske baze na zapadu i sjeveru Irana su u dometu turskih balističkih i krstarećih raketa.

Iranske zračne snage – komparacija sa turskim

Ako je suditi prema iranskom inventaru borebenih aviona, upravo ovaj segment iranske vojske je najteže pogođen zapadnim sankcijama. Najmoderniji borbeni avion koji je zastupljen u iranskim zračnim snagama je sovjetski Mig-29, dok ga prati američki F-14 Tomcat.

Iranski F-14 Tomcat koristi stare američke zrak-zrak rakete dugog dometa AIM-54 Phoenix, koje su se koristile šezdesetih godina prošlog stoljeća. Iran posjeduje određeni broj krstarećih raketa, koje može lansirati sa svojih borbenih aviona.

Iranski F-14 Tomcat

Iranski Mig-29 prema dostupnim informacijama nisu opremljeni naprednim ruskim raketama R-77 zrak-zrak dugog dometa.

Istovremeno Iran ne posjeduje AWACS zračne radare, niti mogućnosti dopune goriva u vazduhu.

Kada sve saberemo i oduzmemo, Iran definitivno nema paritet i mogućnosti da se nosi sa turskim zračnim snagama, koje posjeduju daleko veći broj borbenih aviona, koji su novija tehnologija. Za razliku od Irana, Turska posjeduje napredne AWACS zračne radare i mogućnosti dopune goriva u vazduhu.

Kada su u pitanju bespilotne letjelice, Iran je proizveo nekoliko domaćih modela bespilotnih letjelica. Njihove sposobnosti i brojnost su disktutabilni, međutim, Iran ovdje iznosi nerealne tvrdnje o dometima ovih letjelica od 2000 kilometara.

Za razliku od Irana, Turska, koja je ispred Irana, kada je u pitanju ova tehnologija, posjeduje bespilotne letjelice dometa 150-200 kilometara kao što je Bayraktar TB2.

U sadašnjem turskom inventaru jedino se ističe Anka-S, koja putem satelitskog upravljanja ima daleko veći domet.

Pored toga što turska vojska posjeduje zračnu nadmoć nad iranskom vojskom, turci posjeduju i napredne sisteme za elektronsko ratovanje-ometanje Koral i Milkar, što može onemogućiti djelovanje iranskih bespilotnih letjelica u turskom zračnom prostoru i na sjeveru Irana.

Kada je riječ o sistemima zračne zaštite, za Iran bi se moglo reći da ovdje stoji nešto bolje u odnosu na Tursku jer posjeduje ruske sisteme S-300 (nadograđene verzije S-300PMU2), Pantsir S1, Tor, američki Hawk.

Međutim, napominjem da turske zračne snage posjeduju široki inventar stand-off naoružanja, kojim mogu neutralisati iransku zračnu odbranu, bez da ulaze u njen efektivni domet.

Iran posjeduje ozbiljan inventar jurišnih i transportnih helikoptera, kao i turska vojska.

Finalni zaključak

Iran je ozbiljan protivnik, kojeg ne treba niti najmanje podcijeniti. Posjeduje ozbiljnu balističku tehnologiju, koja se usavršava iz godine u godinu.

U potencijalnom sukobu između Irana i Turske, turska vojska ima potencijal za zračnu nadmoć i vjerovatno bi u kratkom roku uspjela neutralisati iransku zračnu odbranu. Turska se dokazala uspješnom u suzbijanju ruskih sistema zračne zaštite u Siriji i Libiji, tako da ni sa Iranom ne bi bila posebna razlika.

Najveću opasnost po samu Tursku, nose iranske balističke rakete, koje bi ozbiljno mogle ugroziti gusto naseljene gradove. Međutim, Turska bi vjerovatno uspjele zaštiti najvažnije vojne baze i zračne luke, ponajviše zbog velikog odstupanja u preciznosti iranskih raketa.

Kada je riječ o kopnenim snagama, turska vojska je u prednosti i bolje opremljena, međutim, kopneni ulazak u Iran bio bi neizvjesna avantura koja bi donijela velike vojne žrtve.

Potencijalni rat između Irana i Turske vodio bi se u prvoj fazi u zraku, nakon što bi turske zračne snage neutralisale iranske borbene avione, bile bi primorane iz zraka ciljati na vojne baze, aerodrome i drugu infrastrukuturu koja bi mogla biti iskorištena protiv Turske.

Naravno, kao što sam naveo na početku, iranske balističke rakete traže ozbiljnu pripremu prije lansiranja, koja može potrajati i do nekoliko sati, što u određenoj mjeri daje mogućnosti turskoj vojsci da ih otkrije i preventivno uništi.

Generalno turska vojska je bolje obučena, održava kompleksnije i učestalije vojne vježbe zračnih snaga i mornarice u odnosu na Iran. Pored toga, turska vojska je posljednjih godina stekla ozbiljno ratno iskustvo van svojih granica u Siriji, Iraku i Libiji. Istovremeno se pokazala uspješnom u vođenju proxy ratova, poput onog u Libiji protiv Rusije i ruskih plaćenika, koji su pobjegli iz Tripolija.

Iran isto tako ima značajno iskustvo u vođenju proxy ratova u Siriji, Jemenu i šire. Međutim, aktivne-zvanične iranske snage generalno nemaju ozbiljne mogućnosti projekcije vojne moći izvan svojih granica.

Autor: F.T

Podijelite:

Komentariši