Turska i Iran su regionalni rivali koji međusobno graniče. Gotovo u svim regionalnim sukobima nalaze se na suprotnim stranama, počevši od Sirije, Iraka i Jemena
Podjele unutar iranske vojske
Iran je država koja, prema dostupnim informacijama, posjeduje populaciju od 84 miliona ljudi. Iran istovremeno izdvaja značajna sredstva za svoju vojsku i odbranu. Prema informacijama taj iznos sada je dosegao preko 19 milijardi dolara na godišnjem nivou.
Iran generalno posjeduje mnogobrojne vojne snage, međutim, one su podijeljene na regularnu aktivnu vojsku, čiju većinu čine regruti, i revolucionarnu gardu (IRGC).
Razlog za ovakve podjele snaga u Iranu je to što iranske vjerske vođe i režim nemaju baš puno povjerenje u regularnu vojsku, pa je revolucionarna garda tu da osigura vladavinu iranskog vrhovnog vođe i režima od unutrašnjih neprijatelja.
Međutim, u slučaju ratnih okolnosti, ovakve podjele u oružanim snagama ne idu u korist organizacije, strateške i taktičke prednosti iranske vojske.
Većina iranskog naoružanja prije Islamske revolucije vodi porijeklo iz Sjedinjenih Američkih Država i Evrope. Poslije Islamske revolucije, Iran se našao u izolaciji i u oskudnoj situaciji u pogledu nabavki vojne tehnologije.
Zbog ekonomskih sankcija i embarga na oružje, kojeg su uveli Amerikanci, Iran je bio prisiljen okrenuti se domaćoj vojnoj industriji, te trgovini s malobrojnim zemljama koje su bile voljne poslovati s Iranom.
Kada je riječ o iranskim oklopnim i tenkovskim snagama, Iran posjeduje preko 2000 tenkova i 4300 oklopnih vozila, prema zvaničnim informacijama sa interneta.
Međutim, iako Iran tvrdi kako posjeduje domaću proizvodnju tenkova nove generacije, ustvari se radi o tzv. “Obrnutom inženjeringu” ili kopijama sovjetskih tenkova, zasnovanih na T-72 i T-90 platformama.
Turska vojska se u segmentu oklopnih i tenkovskih snaga, nalazi u puno boljoj situaciji u odnosu na Iran, i po kvaliteti tj. naprednosti tehnologije ali i po brojnosti tenkova i oklopnih vozila, kao i po obučenosti posade.
Najveći adut iranske vojske: Balističke rakete
Iran posjeduje balističke rakete kratkog i srednjeg dometa, međutim nalazi se na pragu toga da se domogne i interkontinentalnih balističkih raketa.
Iranski balistički program zasnovan je na staroj tehnologiji i obrnutom inženjeringu sovjetskih balističkih raketa SCUD. Iran je došao u posjed ove tehnologije preko Sjeverne Koreje i Kine između 80-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća.
Na papiru, Iran posjeduje veliki broj balisitičkih raketa, međutim, preciznost i efektivnost iranskih raketa je vrlo sporna u realnom sukobu.
U nedostatku napredne tehnologije, većina balističkih raketa u iranskom arsenalu još uvijek koristi pogon na tečna goriva. To znači, da svaki put prije lansiranja iranska vojska mora dopunjavati gorivo u ove rakete.
Ovaj proces lansiranja u najboljem slučaju uzima 30 minuta, a obično traje između 45 minuta do sat vremena. Za ovo vrijeme balističke rakete uspravno stoje postavljene na rampama u položaju za lansiranje, te postoji šansa da budu otkrivene i preventivno uništene prije nego budu lansirane.
Napredni optički sateliti, visoke rezolucije, ili bespilotne letjelice u regiji, mogu jednostavno otkriti rakete postavljene na rampama, te računajući da će napad balističkim raketama biti izvršen, moguće je preduzeti preventivne mjere prije nego što Iran i uspije da ih lansira.
Drugi nedostaci iranske raketne tehnologije su veliki procenat neuspješnih lansiranja, i veliko odstupanje od mete (CEP) pri pogotku, koje iznosi od stotinu metara za novije balističke rakete, do 1-2 kilometra za starije sa većim dometima.
Odstupanje je posljedica toga, što je sovjetska doktrina upotrebe ovih raketa predviđala da budu opremljene nuklearne bojevim glavama ili hemijskim oružjem za masovno uništenje. Kada se koristite nuklearne bojeve glave ili hemijsko oružje na ovim raketama, odstupanje od nekoliko stotina metara ne predstavlja poseban problem.
Međutim, ukoliko koristite konvencionalne bojeve glave, to značajno smanjuje efektivnost ovih projektila.
Najveći i glavni nedostatak balističkih raketa je predvidljivost putanje leta rakete, što uveliko povećava mogućnost da projektil bude oboren od strane protuzračne odbrane, prije dostizanja cilja.
Generalno govoreći, ni za jednu državu se ne isplati koristiti balističke rakete srednjeg i dugog dometa sa običnim konvencionalnim bojevim glavama, jer pored male učinkovitosti, to jednostavno nije isplativo.
Iran ovo koristi u svrhu psihološkog rata, te bi se iranski raketni arsenal u bilo kojem realnom sukobu koristio više kao oružje terora nad populacijom gusto naseljenih gradova.
Turska za razliku od Irana, posjeduje Bora Khan taktičke balističke sisteme, čije odstupanje od cilja (CEP), prema tvrdnjama turskih vojnih stručnjaka, ne prelazi 10 metara. Turska balistička raketa može da vrši korekciju putanje kroz navođenje satelitskom korekcijom, što smanjuje i onemogućava iransku protuzračnu odbranu da presretne ovaj balistički projektil.
Glavni turski nedostatak ovdje je mali domet, iako svi važniji centri, vojne baze i aerodromi na zapadu i sjeveru Irana su u dometu turskih balističkih i krstarećih raketa.
Danas Turska pridaje veliku važnost razvoju domaćeg protivbalističkog sistema, sa ciljem kako bi se u budućnosti osigurala od potencijalne iranske raketne prijetnje, i eventualnog napada proiranskih milicija iz Iraka i Sirije.
Iransko ratno zrakoplovstvo
Ako je suditi prema iranskom inventaru borebenih aviona, upravo ovaj segment iranske vojske je najteže pogođen zapadnim sankcijama. Najmoderniji borbeni avion koji je zastupljen u iranskim zračnim snagama je sovjetski Mig-29, te ga prati američki F-14 Tomcat.
Iranski F-14 Tomcat koristi starije američke zrak-zrak rakete, dugog dometa, AIM-54 Phoenix, koje su se koristile šezdesetih godina prošlog stoljeća. Iran posjeduje određeni broj krstarećih raketa, koje može lansirati sa svojih borbenih aviona.
Iranski Mig-29, prema zvaničnim informacijama, ne posjeduju ruske R-77 BVR zrak-zrak rakete. Istovremeno, Iran ne posjeduje AWACS zračne radare, niti mogućnosti dopune goriva u vazduhu.
Kada sve to uzmemo u obzir, Iran definitivno nema mogućnosti da turskim ratnim zrakoplovstvom, koje posjeduju daleko veći broj borbenih aviona, koji su novije tehnologije. Za razliku od Irana, Turska posjeduje napredne AWACS zračne radare i mogućnosti dopune goriva u vazduhu, sa svojim KC-135 zračnim tankerima za dopunu goriva. Ovo turskim borbenim avionima omogućava da izvode višesatne zračne misije iznad cijele teritorije Irana.
Kada su u pitanju bespilotne letjelice, Iran je proizveo nekoliko domaćih modela bespilotnih letjelica. Njihove sposobnosti i brojnost su disktutabilni. Međutim, Iran ovdje iznosi nerealne tvrdnje o dometima ovih letjelica od 2000 kilometara.
Za razliku od Irana, Turska, koja je ispred Irana u pogledu bespilotnih sistema, kada je u pitanju ova tehnologija, posjeduje bespilotne letjelice čiji je domet hiljadama kilometara. Radi se o letjelicama Anka-S i najnovijoj varijanti Bayraktar TB2, koja je opremljena SATCOM (satelitskom) antentom.
Pored toga što turska vojska posjeduje zračnu nadmoć nad iranskom vojskom, Turci posjeduju i napredne sisteme za elektronsko ratovanje poput Korala i Milkara, što može ozbiljno ograničiti letove iranskih bespilotnih letjelica na sjeveru Irana.
Kada je riječ o sistemima protuzračne zaštite, za Iran bi se moglo reći da ovdje stoji nešto bolje u odnosu na Tursku, jer posjeduje ruske sisteme S-300 (modernizovane varijante S-300PMU2), Pantsir S1, Tor, američki Hawk.
Međutim, turske zračne snage posjeduju široki inventar stand-off naoružanja, uključujući krstareće rakete SOM (ALCM), kojim mogu neutralisati iransku zračnu odbranu, bez da ulaze u zonu rizika.
Iran uz to posjeduje ozbiljan inventar jurišnih i transportnih helikoptera, ali bez ostvarivanja zračne nadmoći, nema mogućnosti da iskoristi njihove prednosti u realnom sukobu.
Finalni zaključak
Iran je ozbiljan protivnik, kojeg ne treba niti najmanje podcijeniti. Posjeduje ozbiljnu balističku tehnologiju, koja se usavršava iz godine u godinu.
U potencijalnom sukobu između Irana i Turske, turska vojska ima mogućnosti da uspostavi zračnu nadmoć i vjerovatno u kratkom roku da neutrališe iransku protuzračnu odbranu. Turska se dokazala uspješnom u suzbijanju ruskih sistema protuzračne zaštite u Siriji i Libiji, tako da joj Iran ne bi predstavljao značajniji problem.
Najveću opasnost po samu Tursku, nose iranske balističke rakete, koje bi ozbiljno mogle ugroziti gusto naseljene gradove. Turska bi vjerovatno nastojala zaštiti najvažnije vojne baze i zračne luke, koristeći se domaćim i ruskim protuzračnim sistemom S-400, mada vjerovatno ne bi postigla značajniji uspjeh u tome.
Govoreći o kopnenim snagama, turska vojska je u prednosti i bolje opremljena, međutim, kopneni ulazak u Iran bio bi neizvjesna avantura koja bi donijela velike vojne žrtve.
Generalno, kao članica NATO, turska vojska je bolje obučena, održava kompleksnije i učestalije vojne vježbe zračnih snaga i mornarice u odnosu na Iran. Pored toga, turska vojska je posljednjih godina stekla ozbiljno borbeno iskustvo izvan svojih granica u Siriji, Iraku, Libiji kao i Nagorno-Karabahu. Istovremeno se pokazala uspješnom u vođenju hibridnih sukoba, poput onog u Libiji protiv Rusije, čije snage nisu uspjele zauzeti glavni grad Tripoli.
Iran isto tako ima značajno iskustvo u vođenju hibridnih ratova u Siriji, Jemenu i šire. Međutim, iranske zvanične snage generalno nemaju razvijene sposobnosti izvođenja vojnih operacija izvan svojih granica.
Naravno, sa ukidanjem embarga i sankcija protiv Irana, Iran će doći u mogućnost da nabavi modernije naoružanje, te je za očekivati agresivniju politiku prema Turskoj, što se već može osjetiti na prostoru Iraka i Sirije.
Autor: F.T
