Sa ciljem zbacivanja pro-zapadne vlade u Armeniji, Putin je ponovo ušao u blisku saradnju sa Turskom. Potencijalni dolazak Bidena u Bijelu kuću bio je ruski okidač za brzo rješavanje sukoba u Nagaorno Karabahu. Turska je istovremeno iskoristila ovu priliku za novi obračun sa Francuskom i Armenskim lobijem na Zapadu
Velike države u svojim politikama i načinima upravljanja imaju široki spektar utjecaja na manje države u regiji i svijetu.
Međutim, nakon urušavanja Sovjetskog saveza, cijeli svijet se nalazio pod dominantnom američkom hegemonijom.
U to vrijeme, jedan od glavnih zagovornika genocida nad Armenima bila je današnja zamjenica američkog predsjedničkog kandidata Joe Bidena, Kamala Harris.
Ukoliko Joe Biden postane novi američki predsjednik, Turska računa kako će se susresti sa potencijalno snažnom američkom inicijativom i optužbama za genocid nad Armenima. Danšnja Rusija će se susresti sa novim opsadama na istoku Evrope ali i u Srednjoj Aziji.
Naravno, današnji svijet se promijenio. Sjedinjene Države više nisu tako dominantna globalna sila, kao u prošlosti.
Danas postoje moćnije regionalne sile, poput Rusije i Turske, koje se snažnije suprostavljaju Američkoj hegemoniji, ne samo u svojim regijama nego i šire.
Za Rusiju nije uopšte toliko važno čiji će biti današnji Nagorno-Karabah.
Ono što je važno za Rusiju u regiji Kavkaza, koju smatra svojim “hinterlandom” tj. zonom interesa i utjecaja, jeste da tamo ne želi vlade i režime koji će djelovati protiv ruskih interesa, poput Pašinjanove vlade u Armeniji.
Današnji premijer Armenije ušao je u blisku saradnju sa Soroševim fondacijama, izrazio je namjeru kako želi da se Armenija priključi NATO savezu, i otvoreno je pokazivao svoju anti-rusku orijentaciju i stavove.
Turska je tu uvidjela priliku i u dogovoru sa Rusijom, Azerbejdžan je uz podršku Turske nesmetano krenuo u operaciju oslobađanja Nagorno Karabaha, naravno i sa Putinovim blagoslovom.
Iako ruski vojnici štite granice Armenije, ovaj put je Rusija ostala potpuno tiha, i nije pritekla u pomoć pro-zapadnoj vladi Armenije.
Putin je odbacio i marginalizovao Minsk grupu, u kojoj sudjeluje SAD i Francuska, i sklopio sporazum sa Turskom, kao novom regionalnom silom na Kavkazu
Nakon telefonskog poziva između predsjednika Putina i Erdogana, dogovoren je prekid vatre i zajednički tursko-rusko sporazum.
Iako je dan prije zvaničnog sporazuma Azerbejdžan oborio ruski helikopter u armenskom zračnom prostoru, Putin je ostao pri svom stavu, smatrajući kako mu je Azerbejdžan u ekonomskom pogledu vrijedniji partner od Armenije, koja nije ništa drugo osim teret za Rusiju.
Američki demokrati su generalno posljednjih decenija Rusiju uzimali kao svoju metu i glavnog neprijatelja SAD-a.
Dolaskom Trumpa ovo se promijenilo jer je Trump sav američki fokus usmjerio ka Kini. Međutim, povratkom demokrata na čelo SAD-a, Putin jasno razumije da će Rusija ponovo postati glavna američka meta.
Stoga, Putin je nastojao brzo riješiti problem u Nagorno-Karabahu, i tim eliminirati Pašinjanovu vladu sa političke scene Armenije, što je u velikoj mjeri i uspio.
Iako pojedinci tvrde kako je Rusija najveći pobjednik sporazuma, s tim što će rasporediti svoje trupe u regiji, ruska vojska je odavno već prisutna u Armeniji, u kojoj posjeduje i vojnu bazu. Rusija na terenu Nagorno-Karabaha nije dobila ništa posebno, jer ruske snage se već dugi period nalaze u ovoj regiji.
Azerbejdžanu u drugu ruku odgovara dolazak ruskih mirovnih trupa, i povlačenje armenskih snaga, jer to će pomoći da se zaustave nasumični armenski napadi na državni teritoriji Azerbejdžana.
Putin protiv dolazeće Bidenove vlade želi uspostaviti bližu saradnju sa Turskom, koja neće obuhvatiti samo Nagorno-Karabah, već i Siriju, Srednju Aziju i Afriku
Situacija u Nagorno-Karabahu odvijala se onako kako je to Putin želio.
Pašinjanova vlada susrela se sa velikim unutrašnjim nezadovoljstvom i nemirima, i vjerovatno neće dočekati naredne izbore.
Ukoliko bi na narednim izborima u Armeniji ponovo došla neka nova pro-zapadna vlada, preostali neoslobođeni dio Nagorno-Karabaha vjerovatno bi se još brže našao pod kontrolom Azerbejdžana.
Turci su u sporazum sa Rusijom mudro ugradili vremenski okvir u trajanju od 5 godina, u kojem će ruske trupe biti raspoređene u neoslobođeni dio Nagorno-Karabaha, naseljen većinski armenskom populacijom.
Stoga, ovo je pobjeda Azerbejdžana, koja se istovremeno poklapa sa interesima Rusije ali i Turske. Armenija iako je zadržala određene regije u Nagorno-Karabahu, u konačnici nije dobila ništa i važi za najvećeg gubitnika pregovora.
Pored toga, Azerbejdžan i Turska uspostavit će direktni kopneni koridor, što je bio primarni cilj Turske. Dolaskom Bidena, ruski interesi u Siriji mogli bi doći pod upitnik, jer Biden najavljuje snažniji američki angažman kada je u pitanju Sirija.
Zbog toga je očekivati da će Rusija u budućnosti raširiti ruke, kada su u pitanju turski zahtjevi u Idlibu, kako bi se sa Turskom zajednički suprostavila ambicijama američkih demokrata.
Bidenova administracije je već najavila da će podržati Tursku protiv Rusije, kada je u pitanju Idlib, ali istovremeno će pojačati pritisak na Tursku kada je u pitanju istok Sirije i nabavka ruskog sistema S-400.
Turska u pogledu Sirije ipak pridaje veću važnost pro-američkim kurdskim snagama, i smatra ih većom prijetnjom u odnosu na sirijski režim i Rusiju. Stoga ovdje ne vidim mogućnosti da će doći do neke ozbiljne saradnje između Turske i SAD-a, u pogledu Sirije.
Rusija i Turska su zajedničkim naporom sa Kavkaza eliminisali Francusku i Sjedinjene Države. Može li se sličan sporazum ponoviti u drugim regijama?
Armenski lobi na Zapadu i sama Armenija su sve nade polagali u Francusku i SAD, i očekivali su pomoć ovih država protiv Turske i Azerbejdžana, po pitanju Nagorno-Karabaha. Međutim, uprkos telefonskom pozivima Pašinjana i Macrona, pomoć nije stigla.
Danas se Rusija nalazi na meti Zapada sa svih strana, što će posebno doći do izražaja ukoliko Biden dođe na čelo Sjedinjenih Država.
Zapad na čelu sa Sjedinjenim Državama u prošlosti je Rusiju nastojao staviti u okruženje preko istočne Evrope ali i Srednje Azije.
Ukoliko pogledamo kartu Srednje Azije, mogu se vidjeti brojne turkijske države u kojima bi potencijalno moglo doći do novih revolucija, i dolaska na vlast pro-zapadnih vlada, kao u slučaju Armenije.
U ovim državama, kao članicama Turkijskog vijeća, utjecaj Turske je itekako snažan, i ukoliko dođe do bliže saradnje između Rusije i Turske, plan da se ove države iskoriste protiv Rusije vrlo vjerovatno može biti pasifiziran.
Stoga, sa dolaskom Bidena, pojačana rusko-turska saradnja u budućnosti nema alternativu, iako neslaganja u pojedinim lokalnim sukobima između Rusije i Turske i dalje nisu isključena.
Autor: F.T
Povezano: Kako će dolazak predsjednika Bidena uticati na muslimanski svijet, Kinu, Rusiju i Tursku?
