Turska aktivno nameće sigurnu zonu protiv Rusije. Pod pretpostavkom da nova doktrina potraje, to će značiti kraj ruskim i iranskim nadama za vojnim rješenjem u Siriji
Nakon niza ruskih napada u tursko-sirijskoj oporbenoj sigurnoj zoni uspostavljenoj u Siriji, Turska je saopštila da je uzvratila na napade u noći 14. marta. Prvi put u historiji sirijskog građanskog rata, Turska je uzvratila za napad na sirijske civile koji nije naštetio njezinim vojnicima niti se radilo o hemijskom napadu.
Potez pokazuje novi pristup Turske da zaštiti područje i održi ga kao sigurnu zonu. Ovaj incident prvi je pokušaj koji aktivno spriječava Rusiju i Assadov režim da napadaju područja koja drži sirijska privremena vlada.
Područje turskih vojnih operacija na sjeveru Sirije (Carnegie Endowment for International Peace)
U stvarnosti napad je jedan od mnogih – Rusija je i ranije napadala sigurnu zonu. Prvi put, 9. februara 2017. godine, tijekom operacije Štit Eufrata, četvorica turskih vojnika izgubila su život u ruskom zračnom napadu boreći se protiv ISIL-a u Al-Babu.
Samo 19 dana kasnije, Rusija je izvela još jedan zračni udar protiv naoružane sirijske opozicije u blizini Al Baba.
Dvije i pol godine kasnije, 25. novembra 2019. godine, ruske zračne snage napale su sela Burj, Tarhin i Qusah u blizini Al Baba i tanker sa naftom u okolici Džarablusa. Kasnije, kada je situacija u Idlibu ozbiljno eskalirala, Rusija je početkom i sredinom februara 2020. godine napala gradove Al Bab i Qabashin.
15. jula 2020.godine Rusija je ponovno gađala Al Bab.
Ubrzo nakon toga, 24. oktobra 2020. godine, Rusija je balističkom raketom napala skladišta nafte u blizini Džarablusa. Rusija je 9. februara 2021.godine ponovno pribjegla balističkom napadu na Tarhin kod Al Baba i na selo Mazalah kod Džarablusa 27. februara 2021. godine.
Još jedan balistički napad Rusije dogodio se 5. marta 2021. godine na selo Hamran i Tarhin kod Al Baba.
Iako se učestalost napada očito povećavala, posljednji napad se dogodio 14. marta 2021. na koji je Turska konačno uzvratila
Ruski zračni napadi bili su taktički napadi 2017. godine kako bi se zaustavio daljnji napredak Turske i sirijske opozicije protiv ISIL-a. Međutim, od 2019. ruski zračni napadi i napadi balističkim raketama ciljali su naftnu infrastrukturu, tj. skladišta nafte, rafinerije nafte i tankere za naftu.
Rusija ima dvije glavne motivacije za ove napade. Prvo je spriječiti da sirijska privremena vlada uz podršku Turske uspostavi alternativu Assadovom režimu.
Pogotovo turska ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, sigurnost i humanitarnu pomoć, poboljšani životni uslovi u sirijskim područjima privremene vlade, za razliku od onih koji su pod kontrolom Assadovog režima, mogli bi biti katastrofa za režim i Rusiju.
Kako bi spriječila da ta područja postanu privlačan centar, Rusija cilja njihovu naftnu infrastrukturu koja je potrebna za grijanje, struju i vodu.
Drugi motiv Rusije je pokazati lokalnom stanovništvu da sigurna zona nije ni sigurna niti trajna.
Ruska poruka glasi: Sigurna zona u kojoj živi 2,3 miliona Sirijaca sigurna je samo onoliko koliko joj Rusija dopušta
Otvaranje sigurnog koridora u Abu Zindanu u blizini Al Baba – za civile i njihov prelazak u područja koja su pod kontrolom režima – može se gledati u okviru ruskih ciljeva. Međutim, civili ne prihvaćaju tu mogućnost ni u kojem uočljivom broju.
Iako Rusija koristi ovu strategiju za područja pod kontrolom privremene sirijske vlade, ona različito gleda na područja koja kontroliše separatističko-marksistička teroristička skupina YPG.
Unatoč samoproglašenju autonomne regije i kontrole nad sirijskim naftnim poljima, Rusija ne napada područja pod kontrolom YPG-a. Suprotno tome, ruska vojna prisutnost štiti YPG protiv turskih oružanih snaga i Sirijske nacionalne vojske.
Iz ruske perspektive, YPG nije unutrašnja prijetnja Assadovom režimu poput sirijske privremene vlade.
Stoga Rusiji ne smeta YPG, već američka podrška YPG-u. Rusija će nastojati odvojiti YPG od SAD-a ali ga ne namjerava eliminirati, već pokušava posredovati između režima i YPG-a.
Ipak, važno je napomenuti da Rusija odbija zahtjev YPG-a za autonomijom u Siriji kao rezultat procesa iz Astane.
YPG je sirijsko krilo terorističke organizacije PKK
Za Tursku su ruski napadi u sigurnoj zoni opasni i dugoročno mogu naštetiti turskoj politici u Siriji. Stoga je Turska morala da istupi i zaustavi ruske napade. Turska je morala podvući crtu kroz odmazde.
U tom kontekstu je nedavna odmazda izuzetno značajna.
Po prvi put, Turska se izravno osvetila za napad u sigurnim zonama koji nije naštetio nijednom turskom vojniku. Turska je odgovorila na najnoviji napad također gađajući područja koja kontrolira YPG. Napad pokazuje da Turska Rusiju stavlja na stranu sa YPG-om.
Iako se napad i odmazda Turske mogu činiti relativno malim u usporedbi s teškim borbama posljednjih godina u Siriji, to se još uvijek može smatrati prekretnicom. Turska aktivno nameće sigurnu zonu protiv Rusije. Pod pretpostavkom da će se ova nova doktrina Turske održati, to znači kraj ruskim i iranskim nadama za vojnim rješenjem u Siriji.
Međutim, može se očekivati da će Rusija i Iran nastaviti iskušavati odlučnost Turske i pokušati kompromitirati sigurnu zonu za civile u Siriji. Iako se čini da je Turska odlučna zaštititi Sirijce kao što je to učinila u Idlibu tijekom operacije “Proljetni štit”, i drugi moraju preuzeti odgovornost.
Odmazda Turske prema ruskim napadima važna je prilika da se Sirijcima osigura sigurnost i tu priliku ne treba gubiti. Zapadne države, kao i arapske države, moraju podržati Tursku u njenoj ambiciji da spasi civile.
Jedino što se nalazi između pokolja 5,4 miliona Sirijaca u sigurnoj zoni i Idlibu je Turska.
Autor: Omer Ozkizilcik
[custom-related-posts title=”Povezano” none_text=”None found” order_by=”title” order=”ASC”]
