Francuski napori za uspostavljanjem Evropske vojske, veća autonomija od SAD-a i opravdavanje Ruskog ekspanzionizma postavljaju pitanja o njenoj predanosti NATO savezu
Organizacija Sjevernoatlantskog pakta prošla je kroz nekoliko različitih faza i opstala je uprkos unutrašnjim i vanjskim izazovima. Međutim, savez se trenutno suočava s novom opasnošću koja je prošla uglavnom nezapaženo.
Francuska, sa predsjednikom Emmanuelom Macronom, unosi nesklad u savez, obmanjujući javnost i gurajući rusofilsku geopolitičku perspektivu pomiješanu s lažnom težnjom Evropske autonomije od SAD-a.
Macronova sada poznata izjava o “moždanoj smrti” NATO-a bila je samo vrh ledenog brijega.
Francuska dvosmislenost prema NATO-u nije ništa novo i može se naći kroz historiju saveza. Tokom Hladnog rata 1966. godine, Francuzi su odlučili da se u potpunosti povuku iz saveza. U to vrijeme Francuski predsjednik Charles de Gaulle je napisao:
“Francuska je odlučna da na cijeloj svojoj teritoriji povrati potpuno ostvarivanje svog suvereniteta.”
Savez je preživio i čak porazio Sovjetski Savez bez Francuske.
Nije iznenađenje, dok je Nicolas Sarkozy najavljivao da će se Francuska pridružiti NATO-u 2009. godine, Hladni rat je već bio gotov. Francuska privrženost NATO-u i njihov drugačiji pristup Rusiji ili bivšem Sovjetskom Savezu nastavlja se do danas.
Nedavno se Francuski predsjednik Macron založio za ‘sveobuhvatan dijalog’ s Rusijom i ustvrdio da je Rusija ključna za sigurnost Evropskog kontinenta i da je geografski i historijski dio Evrope
Naglasio je da je dijalog s Rusijom o Bliskom istoku presudan jer je Rusija proširila svoju ulogu dok su Evropljani i Amerikanci ‘gotovo nestali’. Ne samo u retorici, već i u stvarnosti, Francuska se već udružuje s Rusijom.
U Libiji obje strane podržavaju generala Halifu Haftara u njegovim pokušajima za vojnim preuzimanjem Tripolija. Dok Rusija šalje vojne plaćenike privatnih kompanija, Francuska opskrbljuje Haftara oružjem i diplomatskom podrškom.
Francuska je čak uspjela uvjeriti Evropsku uniju da provede operaciju IRINI koja je na meti imala samo UN-ovu vladu Libije – pružajući de facto podršku Haftaru. Dok je Francuska ignorirala Sirijske i Ruske plaćenike koje je u Libiju dovela Rusija, Francuski predsjednik je u više navrata optuživao Tursku da je u zemlju poslala ‘Sirijske džihadiste’.
Na Kavkazu, području koje se smatra dijelom Ruskog interesa, Francuzi su stali na stranu Rusije i pokušali spriječiti Tursku da uđe na Kavkaz i ojača NATO savez kroz podršku Azerbejdžanu i njegovim legitimnim zahtjevima koji proizlaze iz međunarodnog prava.
Štoviše, Francuska je otvoreno dovela u pitanje solidarnost u savezu i sugerirala da Francuska neće stati na stranu Turske zbog sukoba s Rusijom u Siriji. Iako je Pariz postao najjači zagovornik Rusije u NATO-u, ujedno je i najoštriji kritičar Turske. Čineći to, Francuska napada suštinu saveza, slabi njegovu unutrašnju solidarnost i dovodi u pitanje valjanost ovog sporazuma o odbrani.
Na primjer, Baltičke države bi se mogle zapitati da li članice saveza otvoreno izražavaju nedostatak solidarnosti s drugom članicom saveza zbog potencijalne eskalacije s Rusijom, pa šta garantuje da će oni vidjeti solidarnost nakon Ruskog napada?
Štoviše, Pariz je gurao ideju o Evropskoj autonomiji od SAD-a. Francuski predsjednik NATO vidi kao prepreku, a Francusku vidi kao prirodnog vođu potencijalnog Evropskog pola.
Ono što je najvažnije, predviđa konkurenciju između Kine i SAD-a. Umjesto da sugerira jačanje saveza, on propagira njegovo slabljenje da bi formirao ‘Evropsku vojsku’. Kako se navodi u jednom članku, glavni cilj Francuske retorike je zamjena NATO-a i odvajanje Evrope od Sjedinjenih Država.
Teško da će Evropska vojska biti uspostavljena, ali to ne spriječava Pariz da se pozicionira kao stvarna i prirodna članica NATO saveza. U stvarnosti, država je ili članica NATO-a ili nije
Još jedan aspekt Francuske koji obmanjuje javnost i torpedira odnose u savezu bila je Francuska optužba prema Turskoj u vezi s incidentom u Sredozemnom moru. Nakon istrage, Francuske optužbe pokazale su se lažima i Turska je zatražila izvinjenje, ali šteta je već nanesena. Ideja da dvije države NATO-a međusobno neprijateljski djeluju prijetila je suštini NATO-a.
Kombinacija zagovaranja jačih veza i dijaloga s Rusijom, dok savez mora pokazati solidarnost s Ukrajinom i Baltičkim državama; aktivna geopolitička saradnja s Rusijom u Sjevernoj Africi i na Kavkazu; propagiranje Evropske autonomije i formiranje Evropske vojske; i širenje dezinformacija i nepovjerenja u savezu, slabi NATO.
Da bi spriječili Pariz da nastavi svoju destruktivnu politiku unutar NATO-a, administracija Bidena mora popraviti ono što je Macron slomio.
Macron je iskoristio opći skepticizam u Evropi prema Trumpovoj administraciji kako bi napredovao u svojoj agendi, ali s novom Bidenovom administracijom transatlantske veze mogle bi se popraviti.
Zajednički pristup Rusiji i nova posvećenost savezu, njegovim članicama i percepcija sigurnosnih prijetnji članova saveza na kraju će ojačati savez. Što je najvažnije, Bajdenova administracija mora vrlo jasno signalizirati Macronu da se njegova politika prema NATO savezu mora okončati.
Autor: Omer Ozkizilcik
