Turska je dugi niz godina kroz korištenje prava veta spriječavala bilo kakvu zvaničnu saradnju između NATO-a, Izraela i Kipra
Posljednjih godina Turska ulaže velike napore u jačanje svojih oružanih snaga, posebno mornarice. Ukoliko kao država želite postati regionalni ili globalni akter, morate krenuti u razvoj sposobnosti kontrole i dominacije nad morima i okeanima.
Naravno, ovo ne važi samo za Tursku. Cijelo stoljeće unazad vrijedilo je identično pravilo, kao i u slučaju drugih pomorskih sila poput Španije, Britanskog carstva i drugih.
Razlog zbog kojeg su Sjedinjene Države danas najmoćnija vojna sila u svijetu je Američka mornarica, koja kontroliše gotovo sve okeane, strateški važne pomorske rute i moreuze.
Turska da bi zaštitila svoje interese mora voditi računa ne samo o kopnenim, već i o pomorskim granicama.
Kao NATO država, koja se nalazi na strateški važnoj lokaciji, Turska je u položaju da odredi sudbinu brojnih država u regiji. Turska strateška lokacija danas ima utjecaj na sudbinu Rusije, NATO saveza, Izraela i njegovih energetskih ambicija u Istočnom Mediteranu.
Posljednjih godina, zbog istrajavanja na nezavisnoj vanjskoj politici, Tursku unutar NATO saveza nazivaju saveznikom „koji je izašao van kontrole.“
Da li smo danas došli do tačke gdje se u NATO žele primiti dvije nove članice, istovremeno izbacujući Tursku van NATO saveza?
Pred Turskom se danas nalaze brojni izazovi unutar Istočnog Mediterana, Libije i Sirije. Problem ne leži samo u neslaganjima sa Grčkom, jer su se u regiji Istočnog Mediterana našle mornarice i nekih drugih NATO članica poput Francuske.
Dugi niz godina govori se o tome kako Izrael želi postati NATO članica. Kipar, uprkos tome što je članica EU, ne može da se priključi NATO savezu. Turska je svaki put pri pokušaju uspostavljanja bilo kakvih vidova saradnje između NATO-a i ove dvije države, koristila pravo veta.
Ukoliko bi na događanja u Istočnom Sredozemlju gledali iz ugla logike, ne može se naći logičko objašenje grčkim potezima i provokacijama. Grčka jednostavno nema niti vojni, niti ekonomski kapacitet da svoje ciljeve postigne i nametne na terenu.
Sama ova argumentacija možda navodi na razmišljanje kako ovdje mogu postojati određeni skriveni motivi.
Pored Grčke, nabavkom višenamjenskih amfibijskih brodova klase Mistral, koje je Egipat nabavio od Francuske, postalo je jasno kako će ova država biti korištena protiv Turske u budućnosti.
Treći događaj, koji nagovještava kako potencijalno postoje drugi motivi unutar Istočnog Mediterana, bio je presretanje turskog teretnog broda od strane francuske mornarice, blizu libijske obale.
Nakon što je turska mornarica spriječila francuski mornarički helikopter i brod, u pokušaju pretresa turskog teretnog broda, Francuska je uputila žalbu NATO savezu.
Međutim, nakon što je turska strana priložila sve potrebne dokaze kojima je osporila francuske navode i optužbe, pokušaj da se NATO iskoristi protiv Turske je propao. Ali pravo pitanje je: Da li je Francuska odustala od svojih ciljeva? Mislim da nije.
Francuska je posljednjih godinu dana slala svoje borbene avione na Kipar, kao novi oblik provokacije, iako takav potez krši sporazum iz 1960. godine, kojim je definisana kontrola i administracija otoka.
Grčka rizikuje gotovo neminovan gubitak teritorija i otoka u potencijalnom sukobu
Ukoliko bi uporedili vojne kapacitete dvije države, na prvi pogled postaje jasno kako Grčka nema šanse da kao pobjednik izađe iz potencijalnog sukoba.
Teza koju zagovaram je kako postoji skriveni cilj uvlačenja Turske u sukobe sa nekoliko NATO članica, kako bi se izbacila iz NATO saveza i Mediterana, a njeno mjesto zauzeli Izrael i Kipar.
Međutim, Turska do danas nije upala u ovakve zamke što ne znači da u budućnosti neće biti stjerana u kut i primorana da uzvrati na provokacije drugih država.
Sve države koje su do danas protiv Turske pokušale preduzeti bilo kakve korake, platili su visoku cijenu toga. Neko je to platio ekonomski-novcem, poput Rusije, jer je Turska gotovo prestala bila kupovati prirodni gas, istovremeno omogućavajući Azerbejdžanu da isporuči svoj gas ka Evropi.
Drugi su to platili gubitkom geoplitičke moći, poput Sjedinjenih Država, koje su šest godina provele u finansiraju i opremanju YPG-a unutar Sirije. Danas Turskoj ponestaje manevarskog prostora u Istočnom Mediteranu, te eskalacija sukoba djeluje sve realnija. Turska koja je trenutno članica NATO-a, mogla bi postati država koja će se uskoro naći u NATO obruču sa svih strana.
Autor: F.T
(Ukoliko želite da objavimo i vaše mišljenje-analizu, pišite nam na email info@nova-zora.com)
