Da li će turski pritisak na Kavkazu primorati Rusiju da se okrene Zapadu?

Predsjednici Rusije i Turske, Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan

Da li će snažna pozicija Turske na Kavkazu primorati Rusiju na ustupke u Siriji i Libiji? Ili će se Rusija uz podršku zapada nastojati suprostaviti turskoj ekspanziji na Kavkazu?

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu zatražio je od svog ruskog kolege Sergeja Lavrova da pritisne Armeniju da se pridržava uvjeta primirja u Nagorno-Karabahu.

Prekid vatre, uspostavljen nakon višesatnih pregovora u Moskvi. koje je zagovarao predsjednik Vladimir Putin, trebao je zaustaviti borbe kako bi se etničkim armenskim snagama u Nagorno-Karabahu i azerbejdžanskim snagama omogućilo razmjena zarobljenika i poginulih vojnika.

U izjavi, tursko ministarstvo vanjskih poslova najoštrije je osudilo armenski raketni napad na Ganju, drugi grad po veličini u Azerbejdžanu, u nedjelju ujutro.

Međutim, Turska se pozicionirala kao sudionik u budućem procesu rješenja sukoba oko Nagorno-Karabaha, između Azerbejdžana i Armenije. Turska je okrenula ravnotežu sukoba u korist svojih azerbejdžanskih saveznika, pružajući im vojnu podršku kroz vojno savjetovanje, tehničku pomoć i isporukama bespilotnih letjelica.

Povrh svega, Rusija je na Kavkazu zauzela vrlo oprezan stav, opterećen drugim sukobima u Siriji, Libiji, Ukrajini i na Krimu. Sjedinjene Države su u međuvremenu zaokupljene svojim predsjedničkim izborima, dok je Evropska unija izgubila diplomatsku težinu, a Armenija nije uspjela prikupiti željenu podršku međunarodne zajednice.

Glavni cilj Turske je da proširi i osnaži svoju poziciju na Kavkazu, uz primoravanje Moskve na ustupake u sirijskom i libijskom sukobu.

Ankara bi mogla pokušati u potpunosti diskreditirati Minsku grupu i zamijeniti je novom platformom za provođenje primirja, kojom će upravljati Ankara i Moskva.

Tokom svoje posjete Bakuu, Cavusoglu je odbacio međunarodne pozive za prekidom vatre, rekavši, „A šta dalje? Kakva je bila korist od prethodnih prekida vatre? Možete li primorati Armeniju da se odmah povuče sa azerbejdžanskog tla? Možete li osmisliti rješenje kojim ćete osigurati njihovo povlačenje? Ne, ne možete!”

Cavusoglu je još rekao kako su članovi Minsk grupe “izjednačili okupatora i žrtvu”, pozivajući “čitav svijet” da prizna kako “stvari ne mogu ići dalje.”

Rusija je samostalno izgubila svoje sposobnosti i mogućnosti intervencije. Sada izgleda da je primorana da se dogovori i podijeli uticaj sa Turskom oko regije u kojoj su vladali dva stoljeća.

Rusija ne može zanemariti rizik od širenje rata u Armeniju. U takvom scenariju, Jerevan bi se zasigurno rukovodio principom „jedan za sve, svi za jednog“ unutar ruske Organizacije o kolektivnoj sigurnosti. Bjelorusija, jedini član grupe sa značajnom vojnom moći osim Rusije, već se nalazi u unutrašnjim previranjima.

Sve dok su sukobi ograničeni na Nagorno-Karabah, Rusija je u stanju da glumi “starijeg brata” bez direktnog interveniranja. Prelijevanjem rata u Armeniju i azerbejdžanske gradove, ovakav scenarij bi mogao postati okidač za Tursku i njeno direktno uključivanje u sukob. Kao rezultat toga, kriza bi mogla prerasti u pitanje NATO-a, što je za Rusiju još jedan scenarij noćne more.

Nadalje, čini se da je Ankara ohrabrena opaženim padom sposobnosti kontrole, koju je Rusija naslijedila u regiji iz sovjetskog perioda. Uključenost Turske na strani Azerbejdžana ograničava uticaj Moskve na Baku.

Veze Moskve s Jerevanom u međuvremenu su narušene nepovjerenjem od jermenske “baršunaste revolucije” 2018. godine, kojom je Nikola Pašinjan preuzeo vlast u Armeniji. Uprkos svojoj želji da udalji Armeniju od ruskog uticaja, Pašinjan je više puta pozivao Putina, otkako su sukobi u Nagorno-Karabahu eskalirali krajem septembra, priznajući potrebu Jerevana za ruskom zaštitom.

Čini se da je Minsk grupa Putinova preferirana opcija, ne samo da neutrališe uticaj Turske, već i da “otopli” svoje odnose sa Zapadom

Zaglavljena u složenoj situaciji i potaknuta nastojanjima Turske za ulogom na Kavkazu, Rusija je na kraju pojačala kontakte unutar Minsk grupe, signalizirajući Zapadu da nerado razmatra alternativni bilateralni format s Turskom.

Na kraju, ali ne najmanje važno, Putin mora uzeti u obzir opsežne komercijalne interese koje ruski energetski giganti Gazprom, Transneft i Lukoil imaju u Azerbejdžanu.

Svi ti faktori primoravaju Putina da korača oprezno, dok istovremeno jača Erdoganovu ruku.

Međutim, ostaje da se vidi da li će Rusija napraviti ustupke Zapadu, kako bi privukla zapadnu podršku protiv ekspanzije turskih ambicija na Kavkazu.

Ne radi se više samo o Nagorno Karabahu i Armeniji, jugo-zapad Rusije i Kavkaz čini većinska muslimanska populacija, što dodatno pojačava ruske strahove o turskoj ekspanziji u ovoj regiji.

Uz to, ukoliko Moskva ne pridobije željenu podršku sa Zapada, neće imati izbora osim da napravi ustupke Turskoj i po pitanju sukoba u Siriji, ili bi se mogla suočiti sa sličnim sirijskim scenarijem na svojim granicama.

Autor: F.T

Podijelite:

Komentariši