Iako mnogi smatraju kako je Rusija eliminisala Tursku iz sporazuma o prekidu vatre u Nagorno-Karabahu, Turska prema važećim sporazumima posjeduje mogućnosti raspoređivanja trupa i uspostavljanje vojnih baza na teritoriji Azerbejdžana, uključujući Nagorno-Karabah
Tokom proteklih nekoliko sedmica, oslobađanjem Nagorno-Karabaha od tridesetogodišnje okupacije, sukob između Bakua i Jerevana ušao je u novu, konstruktivniju fazu, što je signal za novi početak regije.
Turske i ruske trupe raspoređene su kako bi održale mir i sigurnost u regionu. Raspoređivanje je pružilo novi prostor za Tursku i Rusiju da testiraju svoju saradnju, nakon zajedničkog iskustva u Siriji. Prema ekspertima, i Ankara i Moskva su odlično svjesne međusobnih ciljeva i sigurnosnih interesa, što im omogućava zajedničko djelovanje, iako izazovi i nesuglasice i dalje traju, pokušavajući da održe osjetljivu ravnotežu između Azerbejdžana i Armenije.
S obzirom da Minska grupa nije uspjela pronaći rješenje za sukob oko Nagorno-Karabaha, Turska i Rusija morale su preuzeti inicijativu, rekao je Eşref Yalınkılıçlı, analitičar za Evroaziju sa sjedištem u Moskvi.
“Proces i razgovori o prirodi njihovog prisustva u Nagorno-Karabahu i dalje se nastavljaju,” dodaje Yalınkılıçlı.
Iako se u početku činilo da Rusija oklijeva podržati Tursko sudjelovanje u mirovnom procesu, čini se da je zalaganje Azerbejdžana riješilo taj problem, kaže Yalınkılıçlı.
Armenija i Azerbejdžan dogovorili su se o prekidu vatre, uz posredovanje Rusije 9. novembra, nakon šest šestosedmičnih borbi oko okupiranog Nagorno-Karabaha. Prema sporazumu, Baku će povratiti kontrolu nad tri okruga kojima su armenske snage vladale od devedesetih godina.
Turska i Rusija potpisale su sporazum o uspostavljanju zajedničkog centra za nadzor prekida vatre u Nagorno-Karabahu, i dvije zemlje će tamo sarađivati, rekao je predsjednik Recep Tayyip Erdogan 11. novembra, ipak, od tada postoje brojna nagađanja povodom ovog pitanja.
Neki tvrde da Rusija zapravo još uvijek nije za dijeljenje mirovne odgovornosti sa Turskom.
Mehmet Oğuzhan Tulun, analitičar iz Centra za evroazijske studije sa sjedištem u Ankari (AVIM), rekao je da, iako historijski sukobi dvije zemlje u regiji čine razumnim to, da Rusija osjeća nelagodu zbog turskog prisustva na južnom Kavkazu, čine se da najnoviji događaji ukazuju da Rusija cijeni ulogu Turske u mirovnom procesu.
Turska i Rusija imaju međusobno razumijevanje
“Vjerujem da i Rusija i Turska razumiju uloge jedna druge u regiji“, rekao je Salih Yılmaz, akademik na univerzitetu Yıldırım Beyazıt u Ankari i čelnik Ruskog instituta za studije, dodajući: “Obje države pružaju prostor jedna drugoj u skladu sa njihovim bilateralnim interesima. “
Prema mišljenju Yılmaza, međutim, u mirovnom sporazumu ima previše nejasnoća koje bi se kasnije mogle pojaviti kao izazov.
“Definicija ruskih mirovnih snaga također nije utvrđena u sporazumu. Postoje i druga pitanja. Na primjer, da li će armenska vojska i dalje ostati u regiji? Hoće li Armenci ostaviti oružje? Ko će osigurati lokalnu sigurnost i policijsku silu u regiji? Hoće li Azerbejdžan imati svoju vojsku u regiji? Ako se na ova pitanja ne odgovori, Armeni će i dalje držati oružje tamo gdje su sada, a vojni sistem u regiji će se nastaviti takav kakav jest “, upozorio je Yılmaz.
“Mislim da nije moguće spriječiti turske trupe da imaju patrole u regiji nakon što tamo dođu“, rekao je Yalınkılıçlı. Uprkos nekim mogućim sukobima interesa, rekao je, Rusija više preferira Tursku kao partnera, s kojim može komunicirati i raditi, nego Zapad.
“Rusija i Turska trenutno se dogovaraju o vojnom prisustvu Turske na azerbejdžanskim teritorijama izvan Nagorno-Karabaha. Rusija vjerovatno pretpostavlja da bi prisustvo Turske u Karabahu stvorilo nezadovoljstvo u Armeniji, a Rusija bi bila ta koja je za to kriva, što će stvoriti anti-ruski stav. Dakle, prisustvo Turske u Karabahu osjetljivo je pitanje za Rusiju, a da bi se Moskva uvjerila u to, potreban bi bio oštar pregovarački proces između njih”, rekao je Tulun, ističući osjetljivu ravnotežu koju treba uspostaviti u regiji.
Ankara ima više mogućnosti
Ipak, prema Yılmazovom mišljenju, bilo bi nerazumno da Rusija isključi Tursku iz procesa s obzirom na to, da bi Ankara alternativno mogla samostalno djelovati.
“Rusija želi da Turska izdaleka kontrolira prekid vatre. Međutim, ako Turska aktivira svoje alternativne planove, ova odluka se Rusiji može vratiti poput bumeranga. Prema vojnom sporazumu potpisanom između Turske i Azerbejdžana 2010. godine, Turska može poslati trupe bilo gdje u Azerbejdžanu i uspostaviti vojne baze. Rusija nema tu priliku “, rekao je Yılmaz.
Dodao je da bi, ukoliko bi Tursku predstavljalo samo nekoliko oficira u kontrolnom centru izvan Karabaha, njeno prisustvo u regiji bilo bi isto kao da ga uopće nema.
“Rusija želi držati Tursku podalje od armenskih naselja i želi sama preuzeti inicijativu. Međutim, ako Rusija bude insistirala na ovom stavu, Turska može aktivirati vlastitu strategiju uspostavljanjem vojnih baza u regijama poput Kalbajara, Šuše, Lačina i Zangilana, svih koje okružuju region Nagorno-Karabaha “, kaže Yılmaz.
Što se tiče ruskih ciljeva u regiji, stručnjaci vjeruju da Moskva želi ravnotežu između Azerbejdžana i Armenije, a da istovremeno očuva svoje snažno prisustvo na južnom Kavkazu.
“Rusija je uvijek imala više ili manje dobre odnose s Azerbejdžanom“, rekao je Yalınkılıçlı.
“Međutim, posljednjih godina Azerbejdžan je počela zahvatati ideologija panturkizma. Ponovnom pojavom Karabaha kao problema, proturski stav Bakua postaje sve očigledniji. Otkako je Rusija svjesna ovog zaokreta, želi iskoristiti Armeniju za balans moći . “
Panturkizam je kulturna nacionalistička i politička ideologija koja se pojavila u 19. stoljeću protiv pan-nacionalističkih pokreta poput panslavizma.
Oduševljenje koje Azerbejdžanci pokazuju prema Turcima čini se obostranim. Od početka sukoba u Nagorno-Karabahu 27. septembra, širom Istanbula su se vijorile zastave dvije muslimanske nacije, a fraza “Jedan narod u dvije države” je postala vrhovna mantra političara u obje države.
Rusija je stabilna na južnom Kavkazu
“Rusija nikada nije napustila regiju, niti će ikad otići”, rekao je Yalınkılıçlı.
Osvrnuvši se na stogodišnje veze Moskve i Jerevana, koje se vrte oko uloge Rusije kao zaštitnice pravoslavnog svijeta, Yalınkılıçlı je rekao da je nakon raspada Sovjetskog Saveza Armenija ostala jedina država koja je ostala pod ruskim kišobranom u regiji. Trenutno Moskva ima dvije vojne baze u Armeniji, u Gyumriju i Jerevanu.
“Kad uzmete u obzir da Armenija djeluje kao “policijska stanica” za Rusiju na južnom Kavkazu, a Azerbejdžan je najjača i najbogatija država u regiji, jasnije možete vidjeti zašto Moskva pokušava stvoriti ravnotežu između ove dvije države.”
Armenija se vratila pod okrilje Rusije
Kako se sukob intenzivirao, armenski premijer Nikol Pašinijan, koji je poznat po svojim ne tako dobro vezama s Rusijom, obratio se Moskvi i zatražio pomoć, koristeći se odbrambenim sporazumom između dvije zemlje kao polugom.
Pašinijan je prošlog mjeseca poslao pismo Putinu rekavši da se sukobi približavaju armenskoj granici. Zatražio je pomoć Moskve pozivajući se na bliske veze dvije države i ugovor o prijateljstvu, saradnji i uzajamnoj pomoći iz 1997. godine. Rusija je, međutim, već ranije stavila do znanja da se njen odbrambeni pakt s Armenijom ne proteže na okupiranu regiju Nagorno-Karabaha, i držala se tog stava do samog kraja sukoba.
Kao rezultat toga, Armenija se morala suočiti s potpunim porazom, a Pašinijanova vlada našla se pod pritiskom, dok su hiljade demonstranata tražili ostavku vlade nakon potpisivanja prekida vatre.
Ipak, armenski premijer pozvao je u subotu na veću vojnu suradnju s Rusijom.
“Nadamo se da možemo ojačati saradnju s Rusijom ne samo u sektoru sigurnosti, već i u vojnoj i tehničkoj saradnji”, rekao je Pašinijan, prema njegovoj pres-službi.
Njegova izjava uslijedila je nakon posjete ruske delegacije Jerevanu.
Pašinijan se više okrenuo Francuskoj nego Rusiji, što je navelo Moskvu da jednostavno posmatra sukob s Azerbejdžanom, bez da u punom kapacitetu podrži Armeniju, što je rezultiralo totalnim neuspjehom Jerevana.
Prema mišljenju Tuluna, prekretnica u odnosima Moskve i Jerevana započela je 2016. godine, četverodnevnim ratom.
Četvorodnevni rat, poznat i kao sukob oko Nagorno-Karabaha 2016. godine započet je 1. aprila 2016. godine pokušajem Azerbejdžana da spriječi stalno armensko granatiranje azerbejdžanskih civilnih naselja. Sukob je trajao četiri dana, bez konačnih rezultata, iako je Azerbejdžan tvrdio da je odnio pobjedu.
“Činjenica da je Rusija prodala oružje Azerbejdžanu, koje je prevladalo u sukobu, izazvala je puno bijesa i razočaranja u Armeniji,” rekao je Tulun.
Slična se situacija dogodila u nedavnom sukobu oko Nagorno-Karabaha jer je relativno “neutralan” stav Rusije igrao važnu ulogu u konačnom neuspjehu Armenije, dodao je.
Ipak, po Yılmazovu mišljenju, ako Pašinijan nekako uspije preživjeti ovaj proces, vjerojatno će pokušati optužiti Moskvu kao odgovornom za ishod.
“Možda će čak pokušati okriviti Rusiju za poraz u Nagorno-Karabahu,” dodaje Yılmaz.
Međutim, da li će doći do normalizacije odnosa između Armenije i Turske, i Armenije i Azerbejdžana, ili do nekog novog konflikta, ostaje da se vidi.
