Talibani nemaju kapacitet ili mogućnosti da zadrže teritorije koje su zauzeli. Međutim, Afganistan bi mogao krenuti prema vojnom ćorsokaku koji će prisiliti strane da pronađu političko rješenje ili će se pretvoriti u dugotrajni građanski rat.
Uprkos brzim teritorijalnim osvajanjima talibana, usred povlačenja SAD-a, i zaustavljenog mirovnog procesa, vojno preuzimanje Afganistana od strane talibana nije blizu niti je neizbježno.
U Afganistanu se pojavljuje novi balans moći u fluidnom i nestabilnom strateškom okruženju, koje će se oblikovati u narednih nekoliko mjeseci.
Iako raste zabrinutost zbog povlačenja afganistanskih Nacionalnih odbrambenih snaga (ANDSF) u nekoliko okruga, oni su zadržali svoje položaje u afganistanskim urbanim područjima u kojima leži težište post-američke budućnosti zemlje.
Osvajanja talibana prirodni je ishod masovnog sigurnosnog vakuuma stvorenog povlačenjem SAD-a i slabostima u organizaciji ANDSF-a, a ne njihove realne moći.
Od maja talibani su zauzeli 150 okruga, uglavnom na sjeveru i zapadu, što im je omogućilo kontrolu nad trećinom Afganistana. Teritorijalni dobici Talibana uključuju i kontrolu nad ključnim graničnim prijelazima kao što su Islam Qala blizu Irana, Spin Boldak s Pakistanom, suha luka Sher Khan Bandar u blizini Tadžikistana i koridor Wakhan u blizini Kine.
Ovo je generiralo ogromnu propagandu na društvenim mrežama, dajući pobunjeničkoj grupi prednost u psihološkom ratovanju, posebno nakon prizora sa napuštenim američkim oklopnim vozilima (Humvee), koje su talibani preuzeli.
Istovremeno, dobro orkestrirani video snimci nekolicine ljudi koji dočekuju talibane u osvojenim četvrtima – osmišljeni su za propagandu na društvenim mrežama, te generiraju sliku koja možda ne odražava složenu afganistansku stvarnost na terenu.
Talibani nemaju operativnu snagu niti konvencionalnu moć potrebnu za zauzimanje, osiguravanje i zadržavanje ogromne afganistanske teritorije
Prema izvještaju UN-a, talibani broje između 58.000 i 100.000 boraca. Iako su talibani dobri u pobunjeničkom i gerilskom ratu, što im je omogućilo da prisile SAD da pregovaraju o povlačenju svojih trupa iz Afganistana, nedostaje im konvencionalni segment, kako bi zadržali kontrolu nad teritorijom koju zauzimaju u različitim dijelovima Afganistana.
Na primjer, talibani su nakratko zauzeli glavni grad provincije Badghis Qala-e-Naw, međutim, protjerani su iz tog područja nakon dva do tri dana. Isto tako, 2015. godine talibani su doživjeli dva neuspjela pokušaja da zauzmu grad Kunduz. Stoga je sposobnost Talibana da zadrže teritorije u najboljem slučaju sumnjiva.
U ovom trenutku afganistanske vladine snage (ANDSF) strateški daje prioritet onome što je moguće braniti umjesto onog što je poželjno – štiteći čitavu teritoju Afganistana. Povlače se na strateške položaje kako bi ojačali odbranu provincijskih glavnih gradova, gusto naseljenih područja i drugih važnih tačaka. Do sada su uspješno čuvali linije oko gradova, frustrirajući i odbijajući talibanski teritorijalni napredak.
Imajući u vidu nestabilno sigurnosno okruženje u Afganistanu, ANDSF je usvojio pragmatičan pristup. Iz vojno-strateške perspektive, ima smisla smanjiti vojne gubitke napuštanjem ranjivih okruga i jačanjem sigurnosti strateški važnijih naseljenih centara.
Međutim, na političko-strateškom nivou, povlačenje ANDSF-a ne samo da potiče propagandni rat talibana, već generira i lažnu percepciju situacije na terenu i stvara osjećaj nadolazeće pobjede Talibana.
Krajem 1980-ih, vlada dr. Najibullaha opstala je na položajima tri godine, uprkos impresivnim vojnim pobjedama afganistanskih mudžahedina. Ako Kabul uspije odbraniti urbane teritorije Afganistana, a pomoć SAD-a i Zapada ne bude prekinuta, talibani će se uskoro vojno iscrpiti i shvatiti granice svoje vojne moći.
Vjerojatno, talibanska vojna iscrpljenost mogla bi dovesti do eskalacijskog zastoja u sljedeća dva do tri mjeseca, navodeći na zaključak obje strane da ne mogu nametnuti vojno rješenje jedna nad drugom. Vojni ćorsokak će prisiliti obje strane da razgovaraju jedni s drugima kako bi pronašli političko rješenje ili će njihova tvrdoglavost produžiti sukobe, gurajući Afganistan prema građanskom ratu.
Dugotrajni građanski rat neće imati pobjednike ili gubitnike. Umjesto toga, odvest će Afganistan u situaciju sličnu kao u Siriji, u kojoj je nemogućnost napretka između režima Bašara al Assada i opozicije omogućila regionalnim državama i nedržavnim akterima da iskoriste status quo. Prisustvo Al Kaide i ISIL-a izlaže Afganistan sličnoj putanji u produženom scenariju građanskog rata.
Sa povlačenjem SAD-a, Afganistan je opet na raskrsnici gdje su mir i sukob jednako udaljeni. Kalibrirani i zreli politički pristup može utrti put ka miru, kroz proaktivnu diplomatiju regionalnih i međunarodnih sudionika. Suprotno tome, kruti i sebični pristup gurnut će Afganistan prema beskrajnom sukobu.
S obzirom na to da se nalazi na raskršću južne i centralne azijske regije, Afganistan može postati kamen spoticanja za regionalnu povezanost, što svojom nestabilnošću negativno utječe na druge regionalne zemlje.
Alternativno, mogao bi postati središte tranzitne trgovine i energetski koridor za mega projekte poput CASA-1000 i plinovoda Turkmenistan-Afganistan-Pakistan-Indija.
Oko 67 posto afganistanskog stanovništva mlađe je od 25 godina. Većina ih je rođena nakon svrgavanja samozvanog teokratskog režima u Afganistanu. Stoga ideja vladavine talibana u Afganistanu je za većinu ovih ljudi vrlo strana.
Suprotno tome, ova generacija je bila izložena demokratiji, formalnom obrazovanju i profesionalnoj karijeri u posljednje dvije decenije. Oni će se oduprijeti svemu što im se nametne protiv njihove demokratske volje. Vlada koja je formirana na oružju neće donijeti niti mir i stabilnost, niti će dugo moći opstati na čelu Afganistana.
Izvor: Abdul Basit/TRT World
