Američkim zračnim udarima u Siriji nedostaje dugoročna vizija

Pripadnici šiitskih milicija, poznatih kao Narodne mobilizacijske snage, paradiraju u Bagdadu u julu. Ove su se grupe pojavile kao najmoćnija vojna sila u Iraku i vrše kontrolu nad mnogim „oslobođenim“ sunitskim područjima. (Fotografija: HADI MIZBAN / AP)

Zračni udari se mogu smatrati pozitivnim korakom, ali istodobno razotkrivaju činjenicu da SAD ne mogu uzvratiti na iranski napad unutar Iraka


Američke zračne napade izvedene protiv šiitskih milicija koje podržava Iran u Deir Ezzoru, u Siriji, američka administracija opisala je kao odbrambeni čin u znak odmazde zbog napada iračkih šiitskih milicija u Iraku na američke snage – i upozorenje Iranu da ‘ Bude pažljiv’.

Zračni udari se podudaraju s odbijanjem iranske vlade da prihvati ponudu Evropske unije za izravne razgovore sa SAD-om o nuklearnom sporazumu. Iako se čini da su i Iran i SAD spremni razgovarati, obje strane su željne povećati svoju prednost prije početka pregovora.

Posljednjih mjeseci Iran je pokazao svoj superiorni položaj u Iraku. Američka politika u Iraku, iz perioda Nourija al-Malikija i američka strategija protiv ISIL-a rezultirale su jednim dosljednim rezultatom: osnaživanjem Irana.

U doba Sadama Hussaina Irak je bio najžešći iranski suparnik na Bliskom istoku, ali danas Iran kontrolira nekoliko milicija u Iraku i uživa čvrstu poziciju u nekoliko iračkih političkih stranaka. Ne postoji značajna odluka donesena u Bagdadu gdje iranska sjena nije sveprisutna. Iračka vojska nije sposobna niti voljna uravnotežiti ili ograničiti milicije u Iraku koje podržava Iran, a Teheran dobro zna kako iskoristiti posredničke grupe za političke manipulacije u inozemstvu.

Iran je iskoristio svoj položaj da sporadično napada američke vojnike i objekte, što ukazuje da bi se SAD trebale suzdržati od provociranja Irana. Štaviše, Iran je također koristio svoje posredničke grupe da zaprijeti Turskoj i zaštiti PKK

Iranci teže potpunoj kontroli nad Irakom i izguravanjem potencijalnih rivala poput SAD-a i Turske. Ovu strategiju često nazivaju iranskim stvaranjem takozvanog ‘šiitskog polumjeseca’ nad Bliskim istokom.

Od Iraka do Sirije i Libanona, Teheran želi imati direktan utjecaj na sudbinu ovih zemalja i njihovog naroda putem posredničkih grupa, kako vojnih, tako i političkih.

Kao dio ove strategije, Iran je izgradio uvezan put i lanac opskrbe, od Teherana pa sve do uporišta Hezbolaha u Libanonu. Granični prijelaz između Sirije i Libanona u potpunosti kontroliraju Hezbolah i snage lojalne Iranu.

Međunarodni aerodrom u Damasku i okolini kontrolira Iran. Rutu od Damaska ​​do iračko-sirijske granice kod Abu Kamala u Deir Ezzoru kontroliraju šiitske milicije koje podržava Iran.

Iračku stranu granice sve do Basre i Bagdada kontroliraju milicije koje podržava Iran. U stvarnosti, granica između Iraka i Sirije i granica između Libanona i Sirije postoje samo na papiru. Milicije dolaze i odlaze kako žele.

Historijski gledano, sirijsku stranu granice s Irakom naseljavali su sunitska arapska plemena. Ova plemena su bila žestoki protivnici Irana, ali kako su njihove teritorije došle pod kontrolu ISIL-a, Iran je to iskoristio kako bi preuzeo kontrolu nad regijom. Trenutno je u Deir Ezzoru prisutno nekoliko različitih šiitskih milicija.

Sve ove milicije nalaze se zapadno od rijeke Eufrat. Istok kontroliraju SAD i YPG, ali ta kontrola samo spriječava Iran da pristupi relativno malom naftnom polju. Niti ometa niti ugrožava iranski put opskrbe od Teherana do Bejruta. Štaviše, YPG nije neprijateljski akter za Iran.

Suprotno tome, kada su se Sjedinjene Države udružile s YPG-om, glavni kriterij nije bilo udaljavanje od Irana i održavanje nuklearnog sporazuma s Iranom. SAD je odbio partnerstvo s oružanom sirijskom opozicijom protiv ISIL-a, jer je sirijska opozicija primarno vodila borbu protiv Assadovog režima i Irana.

Do danas SAD nisu ometale zračnu liniju opskrbe od Teherana do Damaska. Poznato je da je Iran godinama dostavljao oružje, municiju i militante kako bi ojačao Assadov režim. Svaki od letova izvršen je koristeći irački zračni prostor.

Unutar ovih parametara, američki zračni udar na milicije koje podržava Iran, u Deir Ezzoru, u Siriji, može se smatrati korakom u dobrom smjeru, ali definitivno nije dovoljan. Na primjer, Izrael je izveo nekoliko zračnih napada u istoj regiji i nanio više štete nego što su to učinile SAD.

SAD nema strategiju, nema viziju i nema lokalnog partnera da presječe jedini iranski kopneni put od Teherana do Bejruta. Znakovito je da su SAD odlučile uzvratiti u Siriji gdje je iranska pozicija pravno, vojno i politički slabija nego u Iraku – gdje se odvija iranska antiamerička agresija. U Iraku su SAD, svojom voljom ili ne, tokom godina osnaživale Iran, toliko da SAD oklijevaju da se suprotstave Iranu u Iraku.

Iz iranske perspektive, zračni napadi SAD-a u Siriji znak su slabosti. Za razliku od Trumpove administracije koja je ubila Kasima Sulejmanija u Iraku, Bidenova administracija nije riskirala sa udarima na iranske šiitske milicije unutar Iraka, već je čekala da pređu u Siriju.

Iranski odgovor na ovaj zračni udar tek treba vidjeti, ali jedno je jasno: Vašington i Teheran žele osnažiti svoje pregovaračke pozicije prije nego što započnu pregovore o nuklearnom sporazumu, ali bez izazivanja krize koja će pregovore u potpunosti izbaciti iz kolosjeka.

Autor: Omer Ozkizilcik

Podijelite: