Povežite se sa nama

Hi, what are you looking for?

Odbrana i naoružanje

Analiza: Kako bi izgledao američki rat sa Iranom?

Ako nas duga historija vojnih sukoba uči bilo čemu, onda je to da su ratovi poput brakova, lakše je ući nego izaći iz njih. Rat s Iranom ne bi bio izuzetak.

Američka vojska je u svakom pogledu superiornija od iranske. Iranske zračne snage sastoje se od oko 330 borbenih aviona, uglavnom zastarjelih američkih, kineskih i sovjetskih modela, uključujući američke F-14 koji su nabavili prije Islamske revolucije 1979. godine.

Iranske zračne snage

Iranska mornarica broji oko 130 ratnih brodova, zajedno s tri dizelske podmornice, a kopnene snage broje nešto više od pola miliona ljudi, s oko 350 000 vojnika i još 150 000 pripadnika u revolucionarnoj gardi, koju je Trumpova administracija označila terorističkom organizacijom.

Američka vojska uživa najsavremenije naoružanje i koristi taktiku ratovanja zasnovanu na decenijama ratnog iskustva. Sposobnost Irana da modernizuje svoju vojsku onesposobljena je sankcijama posljednje četiri decenije, dok iranska vojska nije imala ozbiljnog ratnog iskustva već 30 godina.

U direktnom konvencionalnom ratu, poput rata u Perzijskom zaljevu 1991., SAD će pobijediti u kratkom roku, barem na papiru. Ali suština je da se ratovi ne vode na papiru, a posljednja zapažena konvencionalna kopnena ofanziva bila je američka invazija na Irak iz 2003. godine.

Iran ima mogućnost da nanese značajnu štetu svojim arsenalom preciznih udarnih balističkih i krstarećih raketa, naoružanim bespilotnim letjelica koje bi mogao upotrijebiti u asimetričnom ratovanju.

I vojni i komercijalni ciljevi bili bi u opasnosti, zatvarajući vitalni Hormuški moreuz kroz koji prolazi jedna petina svjetske nafte.

Kako bi izgledao onda američko-iranski sukob?

Rat bi mogao otpočeti sporo, napadom iranskog patrolnog broda na američki brod, što bi potaknulo vazdušni napad kao odgovor, sa nosača aviona USS Abraham Lincoln u Perzijskom zaljevu. Iranski krstareći ili balistički raketni napad mogao bi ciljati samog nosača aviona, nakon čega slijedi više zračnih napada SAD-a na iranske ciljeve, uključujući sisteme zračne odbrane S-300 koje je Iran nabavio od Rusije.

Američki nosač aviona

Tada se brodski saobraćaj obustavlja, ne zato što je Iran zatvorio prolaz, već zato što bi Perzijski zaljev postao aktivna ratna zona.

SAD može brzo neutralisati Iransku vojsku, uništavajući njegove vazdušne snage i mornaricu ali bez okupacije zemlje koja je četiri puta veća od Iraka, ne može prisiliti Iran na predaju.

Isto tako američka vojska ne bi mogla zaustaviti iranske napade na okolne vojne baze u susjednim državama i druge američke interese.

Cilj SAD-a da ekonomskim pritiskom izazove pobunu i proteste iranskog stanovništva koje bi revolucijom ustali protiv iranskog režima i svrgnuli ga s vlasti.

Rat je prepun nepredvidivih okolnosti i nenamjernih posljedica, nijedan rat ne ide onako kako je planirano

Američkom vojnom intervencijom protiv Sadamovog režima 1991. godine, američka vojska je oslobodila Kuvajt nakon šest sedmica bombardovanja i četri dana kopnene operacije, ali da li je tu priča završila?

Američka vojska provela je godine nakon toga patrolirajući u no-fly zoni koji su uspostavili u ovoj regiji.

Izgledalo je to u početku kao brza i laka pobjeda ali SAD su zadržale 20.000 američkih vojnika vezanih u Saudijskoj Arabiji i Turskoj više od decenije, igrajući mačke i miše sa protivavionskim raketama Sadama Husseina.

Rat s Iranom bio bi težak. Bez jasnog i ostvarivog cilja i realne izlazne strategije, lako bi se mogao pretvoriti u drugi dugogodišnji rat bez zadovoljavajućeg rezultata.

Izvor: Jamie McIntyre – Washington Examiner

Sva autorska prava pripadaju portalu Nova zora © 2021