SAD su se u posljednjih nekoliko mjeseci ponovo aktivno uključile u zbivanja u Mediteranu, sjevernoj Africi, Siriji i Iraku. Pojedina dešavanja unutar turske mornarice su istovremeno nejasna, poput nagle ostavke admirala turske mornarice Cihata Yaycija.
Zašto je važan Cihat Yaycı? Yaycı je bio poznat kao idejni arhitekt sporazuma s Libijom o pomorskoj granici, i bio je prepoznat po svojim naporima u „čistki“ članova terorističke organizacije FETO iz turske mornarice.
Samo ove činjenice automatski stavljaju metu na čelo ovom turskom admiralu, koji je zasmetao SAD-u, Grčkoj, EU i Izraelu.
Grčki mediji pod nazivom Hellasjournal tražio je očitovanje američkog ministarstva vanjskih poslova, u kojem je tražen američki stav u pogledu tursko-libijskog sporazuma o pomorskoj granici i ekskluzivnoj ekonomskoj zoni.
Glasnogovornik američkog ministarstva vanjskih poslova u svojoj izjavi za grčke medije izjavio je kako libijsko-turski sporazum ne doprinosi miru u regiji, kako je provokativan sa turske strane.
Pomoćnik američkog državnog sekretara za energetiku, Francis Fannon i američki ambasador u Grčkoj Jeffrey Piyat posljednjih dana održali su jedan važan sastanak.
Sastanak je održan u pogledu raspodjele energetskih resursa u istočnom Mediteranu, sastanku su prisustvovali i predstavnici Grčke, grčkog dijela Kipra i Izraela.
Cilj sastanka je bio doći do rješenja o tome na koji način ove tri države mogu raspodjeliti pomorski teritoriji, uz zaobilaženje Turske u raspodjeli.
Na kraju sastanka, Francis Fannon je izjavio kako sporazum između Turske i Libije nije u skladu sa međunarodnim pravom, kako su ovim sporazumom narušeni ekonomski interesi trećih država.
Ovdje se jasno može vidjeti i naslutiti ciljevi ovih država, na čelu sa SAD-om. Oni žele Tursku, koja ima najdužu pomorsku granicu u Mediteranu, zatvoriti uz njene obale.
Francis Fannon je dalje izjavio kako u istočnom Mediteranu niko ne može crtati karte na način kako to želi, alaudirajući ponovo na tursko-libijski sporazum, kako će SAD jasno odgovoriti onima koji ugrožavaju investicije američkih investitora u ovoj regiji, alaudirajući na Tursku
Istvoremeno najave američke komande AFRICOM o raspoređivanju vojnih trupa u Tunis, pod izgovorom ruskih aktivnosti u Libiji, postaju jasnije.
Naravno, američka vojska ne planira ući u direktni sukob protiv Turske ovdje zbog toga što ima posve drugu strategiju.
Posljednjih nekoliko godina, Francuska i SAD rade na ozbiljnom jačanju i naoružavanju vojske Egipta, posebno mornarice i zračnih snaga.
Ukoliko pažljivo analiziramo mornarice navedene tri države Izraela, Grčke i grčkog dijela Kipra, možemo uvidjeti da iako ujedinjeni, nemaju kapacitet da se suprostave modernizovanoj turskoj mornarici.
Zbog toga u bliskoj budućnosti će SAD i Francuska raditi na ozbiljnom jačanju egipatske i grčke mornarice, već sada možemo vidjeti brojne nabavke naoružanja navedenih država.
Samo tokom posljednjih pet godina otkako je Abdel Fattah al-Sisi 2014. godine izvršio vojni udar u Egiptu, uvoz naoružanja u Egipat porastao je za vrtoglavih 215%, većinom od SAD-a, Francuske, Rusije i Njemačke.
Na sirijskoj strani, SAD, Rusija i Francuska planiraju otpočeti „političko rješenje“ za sirijski sukob. Priprema se nova mirovna konferencija u Ženevi, na kojoj će sukobljene strane u sirijskom ratu razgovarati o budućem teritorijalnom uređenju Sirije
U dosadašnjim mirovnim pregovorima u pogledu Sirije uvijek su postojale dvije sukobljene strane, sirijski režim i sirijska opozicija.
Međutim, sada velike sile nastoje uvesti i treću stranu. Radi se o terorističkim grupama PKK, YPG i ENK, koje nastoje objediniti u jednu grupu.
Od ovih grupa zapadne sile i Rusija očekuju zajednički stav u pogledu ulaska turske vojske u Siriju, koju nastoje proglasiti „agresorima“.
Nakon što bi protjerali tursku vojsku sa sjevera Sirije uz podršku velikih sila, ponovo bi se vratili uspostavljanju terorističe državice na sjeveru Sirije, koju nastoje povezati sa autonomnom kurdskom pokrajinom na sjeveru Iraka.
Naravno, Turska je ta koja će reći posljednju riječ, i u Siriji i u istočnom Mediteranu.
Autor: Tarık BaşTürk
